Pristup stomatološkom bolesniku

Liječnik uvijek treba pregledati usnu šupljinu i mora prepoznati oralnu patologiju. Međutim, kod bolesnika sa zubnim tegobama i onih s kserostomijom (vidi str. 818), kao i kod onih s neobjašnjivim edemom ili bolovima u području usta, lica ili vrata, potrebno je savjetovanje sa stomatologom. Stomatolog bi također trebao pregledati djecu s neobičnim crtama lica (koja također mogu imati malformacije zubi koje je potrebno ispraviti). U slučaju vrućice nepoznatog uzroka (engl. fever of unknown origin = FUO) ili sistemske infekcije nepoznatog uzroka, u obzir treba uzeti i bolesti zubi. Savjetovanje sa stomatologom je nužno prije zračenja u području glave i vrata a dobro bi ga bilo poduzeti i prije kemoterapije.

Stomatolog se treba savjetovati s liječnikom kada sumnja na sistemsku bolest, kad bolesnik uzima određene lijekove (npr. varfarin) i kad je potrebno procijeniti sposobnost bolesnika da podnese opću anesteziju ili opsežnu oralnu operaciju. Pacijentima s bolestima srčanih zalistaka prije nekih zahvata na zubima u pravilu treba uvesti antibiotsku profilaksu.

Česte bolesti zubi opisane su u Pogl. 95 na str. 851. Hitna stanja u stomatologiji, uključujući i zubobolju opisana su u Pogl. 96 na str. 858.

Anatomija i razvoj

Zubi: Zubi se dijele na sjekutiće, očnjake, pretkutnjake i kutnjake i dogovorno se obilježavaju brojevima, s početkom na desnom trećem gornjem kutnjaku (vidi SL. 94–1).

Svaki zub ima krunu i korijen. Očnjaci imaju najveće i najjače korijene. Pulpa sadrži krvne i limfne žile i živce, okružene s čvrstim ali poroznim dentinom, vrlo čvrstim pokrovom cakline iznad krune i cementom nalik na kost koji okružuje korijen i obično je prekriven zubnim mesom ili gingivom (vidi SL. 94–2).

Dvadeset mliječnih zubi obično počinje nicati u dobi od ~6 mj. a svi bi trebali izbiti do 30 mj. (vidi TBL. 269–1 na str. 2249). Nakon ovih zuba slijede 32 trajna zuba koji počinju nicati ~6. godine života. Razdoblje između 6. i 11. godine života se naziva razdobljem miješane denticije, tijekom kojeg postoje i mliječni i trajni zubi. Dob izbijanja zubi je jedan< od pokazatelja koštane starosti, te može pokazati zastoj u razvoju ili dokazati životnu dob u sudsko medicinske svrhe.

Potporna tkiva: Na bazi kruna, zube okružuje gingiva. Alveolarni nastavci su građeni od trabekularne kosti koja sadrži alveole zuba. Periodont se sastoji od tkiva koja podupiru zub—gingive, epitelnih veza, vezivnog tkiva, periodontalnog ligamenta i alveolarne kosti. Alveolarna kost je dio gornje i donje čeljusti u kojoj se nalaze zubi. Slina iz žlijezda slinovnica oplakuje i štiti zube. Jezik usmjerava hranu među zagrizne plohe i pomaže pri čišćenju zubi. Maksila je inervirana maksilarnim živcem, koji je 2. ogranak trigeminalnog živca (5. moždanog živca). Mandibularni živac, koji je 3. i najniže smješteni ogranak trigeminusa, inervira mandibulu.

U starijih osoba, ili u slučajevima nekih periodontalnih bolesti, povlačenjem gingive biva ogoljen dio korijena neposredno iznad krune, povećavajući učestalost karijesa korijena. Ako dođe do uništenja zuba, prestaje mehanička stimulacija kojom se održava cjelovitost kosti. Posljedica toga je atrofija alveolarnog grebena (staračka atrofija) koja započinje čim zuba više nema.

Obrada

Prvi rutinski pregled zubi trebalo bi izvršiti ~1. godine života ili kada izbije prvi zub. Kasniji pregledi bi se trebali poduzimati u razmacima od 6 mj. ili kad god se pojave simptomi.

Anamneza: Važni stomatološki simptomi su krvarenje, bol, malokluzija, novi izrasti i tegobe pri žvakanju.

Krvarenje i bol prilikom četkanja zubi obično ukazuje na lokalizirane periodontalne tegobe, poput gingivitisa, ili, rijetko akutnog nekrotizirajućeg ulcerirajućeg gingivitisa. Međutim, krvarenje iz gingive do kojeg lako dolazi može također ukazivati na sklonost krvarenju ili na leukemiju.

Sl. 94–1. Određivanje položaja zubi u čeljusti.

Sl. 94–1. Određivanje položaja zubi u čeljusti.

Bol u području lica, glave ili vrata može ukazivati na infekciju, malokluziju, loše pristajuće zubne proteze, temporomandibularne poremećaje, Eagleov sindrom (izduljenje stiloidnog nastavka ili osifikaciju stilohioidnog ligamenta koja uzrokuje bol pri okretanju glave), spazam žvačnih mišića (vidi Sindrom miofascijalne boli na str. 865) ili okultne anaerobne infekcije niskog stupnja koje se šire na kost. Bol koja se širi prema uhu može potjecati od režnja gingive oko nepotpuno izraslog 3. kutnjaka (perikoronitis) ili lokaliziranog osteitisa (suhe alveole) nakon ekstrakcije donjeg kutnjaka.

Obamrlost (utrnulost) ili parestezije u području lica mogu biti posljedica tumora antruma ili nazofarinksa, moždanog udara, tumora koji zahvaćaju moždano deblo, virusne infekcije ili multiple skleroze. Paresteziju donje usnice može prouzročiti vađenje donjeg kutnjaka koje je dovelo do oštećenja donjeg alveolarnog živca. Rijetko, ona može biti i znak tumora usne šupljine.

Zamor pri žvakanju može u mladih osoba biti uzrokovan prirođenim mišićnim ili neuromuskularnim poremećajem ili u starijih osoba loše pristajućim zubnim protezama. To je glavni simptom mijastenije gravis. Bol prižvakanju (čeljusna klaudikacija) može ukazivati na reumatičnu polimijalgiju ili gigantocelularni (temporalni) arteritis.

Sl 94–2. Presjek kroz očnjak.

Sl 94–2. Presjek kroz očnjak.

Oralne i zubne tegobe mogu dovesti do mršavljenja. Može se dogoditi da osoba ne može dobro prožvakati hranu jer su zubi previše rasklimani, bolni ili ih ima malo, zbog loše pristajuće zubne proteze, stomatitisa ili temporomandibularnog poremećaja.

Fizikalni pregled: Pregledom mekih tkiva usne šupljine (vidi str. 808), uključujući i gingivu i sluznicu, može se otkriti upala, eksudat, vezikule, tumori, ulceracije ili crvena ili bijela područja kao znak lokalne ili sistemske bolesti.

Na zubima se pregledava oblik, poredak, oštećenja, pokretnost, boja i postojanje plakova, bijelih naslaga (nekrotičnih bakterija, ostataka hrane, odljuštenih epitelnih stanica) i naslaga kamenca. Po njima se nježno kucka spatulom ili drškom zubarskog ogledala kako bi se utvrdila bolnost (osjetljivost na perkusiju).

Osjetljivost na perkusiju ukazuje na duboki karijes koji je uzrokovao nekrozu pulpe s periapikalnim apscesom ili na tešku bolest periodonta. Osjetljivost na perkusiju ili bol prilikom zagriza također može ukazivati na nepotpuni prijelom zuba. Osjetljivost na perkusiju na više susjednih zubi može nastati zbog maksilarnog sinusitisa. Osjetljivost na palpaciju oko vrška zuba također može ukazivati na apsces.

Rasklimani zubi obično ukazuju na tešku bolest periodonta, ali mogu biti posljedica i bruksizma ili traume koja oštećuje periodontalno tkivo. Rijetko, zubi se mogu rasklimati kad dođe do erozije alveolarne kosti tvorbom koja se nalazi ispod (npr. ameloblastom, eozinofilni granulom). Na tumor ili sistemski uzrok gubitka alveolarne koštane mase (npr. dijabetes, hiperparatireozu, osteoporozu, Cushingov sindrom) se posumnja kad su zubi rasklimani, a ne nalazi se obilan plak niti kamenac.

Kamenac je mineralizirani bakterijski plak—okamina bakterija, ostataka hrane, sline i sluzi sa solima Ca i fosfata. Nakon što se zubi operu, skoro odmah se na njihovoj površini stvara mukopolisaharidni sloj. Nakon otprilike 24 h kolonizacija bakterijama pretvara taj sloj u plak. Nakon 72 h plak kalcificira, postajući kamenac. Kada postoji, kamenac se najviše odlaže na lingualnim (unutarnjim ili jezičnim) površinama prednjih donjih zubi blizu otvora submandibularne i sublingualne slinovnice (Whartonovih kanala) i na bukalnim (obraznim) površinama gornjih kutnjaka blizu otvora parotidne žlijezde (Stensenovih kanala).

Karijes (raspadanje zuba—vidi str. 851) se pojavljuje u vidu oštećenja zubne cakline. Karijes isprva izgleda poput bijelih točaka, koje kasnije postaju smeđe.

Trošenje (zaravnjenje zagriznih površina) može nastati uslijed žvakanja abrazivne hrane ili duhana ili zbog starenja, no obično ukazuje na bruksizam (stiskanje ili škrgutanje zubima—vidi str. 849). Drugi česti uzrok je abrazija cakline zuba uz koji se nalazi porculanska kruna. Trošenje smanjuje učinkovitost žvakanja i uzrokuje da zubi bez karijesa postanu bolni kad se erozijom caklina potroši a dentin ostane nezaštićen. Dentin je osjetljiv na dodir i promjene temperature. Stomatolog može takve zube devitalizirati ili uspostaviti normalnu anatomiju zubi postavljanjem krunica ili nadogradnji na jako istrošene zube.

Deformirani zubi mogu ukazivati na razvojni ili endokrini poremećaj. Kod Downova sindroma zubi su sitni. Kod prirođenog sifilisa, sjekutići mogu biti uski u donjoj trećini, te imaju klinasti izgled ili izgled poput odvijača, sa zadebljanjem u sredini (Hutchinsonovi sjekutići), a 1. kutnjak je malen, s malom zagriznom površinom i grubom, lobuliranom, često hipoplastičnom caklinom (malinasti kutnjak). Kod ektodermalne displazije, zuba nema ili su stožasti, tako da su od djetinjstva potrebne zubne proteze. Dentinogenesis imperfecta, autosomno dominantna bolest, dovodi do stvaranja poremećenog dentina koji je mutan, plavkasto–smeđ i opalescirajući te ne pruža odgovarajuću podlogu caklini. Takvi zubi ne mogu podnijeti okluzijske napore te se ubrzano troše. Osobe s hipofizarnim patuljastim rastom ili prirođenom hipoparatireozom imaju malene korijene zubi; osobe s gigantizmom velike. Akromegalija dovodi do stvaranja viška cementa u korijenima kao i do povećanja čeljusti tako da zubi mogu biti široko razmaknuti. Prirođeno uski lateralni sjekutići se nalaze bez postojanja sistemske bolesti. Najčešći je prirođeni nedostatak 3. kutnjaka, a potom gornjih lateralnih sjekutića i 2. donjih pretkutnjaka.

TABLICA 94–1

NAČINI IZBJELJIVANJA ZUBA

TKO IH IZVODI

SASTOJCI

NAPOMENE

Stomatolog

U ambulanti

Na zube se nanosi koncentrirani vodikov peroksid, nakon čega se primjenjuje osvjetljenje ili laser

Vrlo učinkovito. Gingiva, koža i oči se moraju zaštititi

Kod kuće

Rabe se gotovi otisci u koje bolesnik dodaje 6% karbamidni peroksid (koji nakon nanošenja postaje 3% vodikov peroksid) i sredstvo za zgušnjavanje koje sadrži kopolimere akrilne kiseline križno povezane s polialkenilnim polieterom

Vrlo učinkovito

Bolesnik (proizvodima koji se izdaju bez recepta)

Kupovne trake za izbjeljivanje

Sadrže karbamidni peroksid

Vrlo učinkovito

Zubna pasta za izbjeljivanje

Obično sadrži karbamidni ili vodikov peroksid

Umjereno učinkovito

Izbjeljivači koji se nanose na površinu zuba

Obično sadrže titanov dioksid

Nije osobito učinkovito

Promjene boje zuba moraju se razlikovati od tamnjenja ili žutog obojenja uzrokovanih pigmentima iz hrane, starenjem i najizraženije, pušenjem. Zub može biti sivkast zbog opsežnog karijesa koji prodire do pulpe ili zbog hemosiderina odloženog u dentinu nakon trauma sa ili bez nekroze pulpe. Dječji zubi potamne jako i trajno nakon primjene tetraciklina u majke tijekom 2. polovice trudnoće ili u djeteta tijekom odontogeneze (razvoja zubi), specifične kalcifikacije kruna koja traje sve do 9. godine života. U odraslih, tetraciklini rijetko uzrokuju trajnu promjenu boje potpuno razvijenih zubi. Međutim, minociklin dovodi do tamnjenja kosti, što se može vidjeti kad su gingiva i sluznica usta tanke. Zahvaćeni zubi pod ultraljubičastim svjetlom fluoresciraju tipičnim bojama, koje odgovaraju vrsti uzimanog tetraciklina. Kod prirođene porfirije, i mliječni i trajni zubi mogu biti crvenkasti ili smećkasti, ali uvijek fluoresciraju crveno zbog pigmenta odloženog u dentinu. Prirođena hiperbilirubinemija uzrokuje žućkasto obojenje zubi. Zubi se mogu izbijeliti (vidi TBL. 94–1).

Promjene cakline mogu biti posljedica rahitisa, koji dovodi do stvaranja grube, nepravilne crte u caklini. Svaka dugotrajna febrilna bolest tijekom odontogeneze može dovesti do stvaranja uske trajne zone bijele, rupičaste cakline ili naprosto bjelkaste promjene koja postaje očita nakon izbijanja zubi. Prema tome se po smještaju i visini te zone može odrediti dob i trajanje bolesti. Amelogenesis imperfecta, autosomno dominantna bolest, uzrokuje tešku displaziju cakline. Kronično povraćanje i ezofagealni refluks dekalcificiraju krune, ponajprije lingualnih površina prednjih gornjih zuba. Kronično ušmrkavanje kokaina može izazvati opsežnu dekalcifikaciju zuba, jer se droga u slini razgrađuje na bazu i hidroklorid.

Plivači koji provode dugo vremena u jako kloriranoj vodi gube priličnu količinu cakline s bukalnih površina zuba, osobito gornjih sjekutića, očnjaka i 1. pretkutnjaka. Ako se vodi u bazenu dodaje Na karbonat zbog korekcije pH, mogu se stvarati smeđe naslage kamenca koje se mogu odstraniti.

Fluoroza je šarena caklina koja se može razviti u djece koja piju vodu s >1 ppm (parts per million, op. prev.) fluorida tijekom razvoja zuba. Fluoroza ovisi o količini unesenog fluorida. Promjene cakline sežu od nepravilnih bjelkastih mutnih područja do jako smeđih promjena čitave krune, s grubom površinom. Takvi su zubi izrazito otporni na zubni karijes.

Pretrage: Kod novog bolesnika, ili onog kojem je potrebna opsežna obrada, izvodi se serija rendgenskih slika čitave usne šupljine. Ova serija se sastoji od 14–16 periapikalnih slika kojima se prikazuje korijene i kost te 4–7 zagriznih slika kojima se prikazuje karijes između zuba. Moderni načini snimanja smanjuju izlaganje zračenju na skoro zanemarivu razinu. Bolesnici koji su u velikoj opasnosti od karijesa (odnosno oni kojima je karijes otkriven kliničkim pregledom, koji su imali brojne popravke ili imaju recidivirajuće karijese na već popravljenim zubima) bi trebali učiniti zagrizne rendgenske slike svakih 12–18 mj. U ostalim slučajevima zagrizne slike su indicirane svake 2–3 god. Panoramska rendgenska slika pruža korisne podatke o razvoju zuba, cistama ili tumorima čeljusti, prekobrojnim ili prirođeno nerazvijenim zubima, uklještenju 3. kutnjaka, Eagleovom sindromu (rjeđe) i što je slučajan nalaz prilikom pretrage, plakovima karotidne arterije.

Stomatološka zaštita bolesnika sa sistemskim bolestima

Neka zdravstvena stanja (i njihovo liječenje) stvaraju sklonost zubnim tegobama ili utječu na stomatološku zaštitu.

Hematološke bolesti: Osobama koje imaju bolesti koje ometaju koagulaciju (npr. hemofiliju, akutnu leukemiju, trombocitopeniju) je potrebno zdravstveno savjetovanje prije podvrgavanja stomatološkim zahvatima koji mogu izazvati krvarenje (npr. vađenju zuba, mandibularnoj blokadi). Hemofiličari prije, tijekom i nakon vađenja zuba trebaju primiti faktore koagulacije. Takav oralni kirurški zahvat treba obaviti u bolnici, uz savjetovanje s hematologom. Svi bolesnici s poremećajima krvarenja trebaju redovito tijekom cijelog života odlaziti stomatologu, zbog odstranjivanja kamenca, popravljanja, lokalne primjene fluorida i preventivnih pečaćenja, kako bi se izbjegla vađenja.

Kardiovaskularni poremećaji: N a k o m IM, stomatološke zahvate treba ako je moguće, odgađati 6 mj. Bolesnike s plućnom ili srčanom bolešću, kojima je za zubarski zahvat potrebna inhalacijska anestezija treba hospitalizirati.

U pacijenata s prirođenim greškama srca ili velikih žila, bolestima zalistaka (uključujući prolaps mitralnog zaliska), hipertrofičnom kardiomiopatijom ili umjetnim srčanim zaliscima prije stomatoloških zahvata potrebna je antibiotska profilaksa. Srce je od slabe bakterijemije, koja nastaje kod kroničnih bolesti zubi, bolje zaštićeno kad se provede stomatološka terapija (uz profilaksu) nego kad se stomatološko liječenje uopće ne provodi. Premda je vjerojatno od marginalne koristi, antibiotska profilaksa se ponekad preporučuje bolesnicima koji imaju šantove zbog hemodijalize i onima kojima je u prethodne 2 god. ugrađen veliki umjetni zglob (kuk, koljeno, rame, lakat).

Adrenalin i levonordefrin se dodaju lokalnim anesteticima kako bi se produljilo trajanje anestezije. U nekih kardiovaskularnih bolesnika ovi lijekovi mogu izazvati aritmije, ishemiju miokarda ili hipertenziju. Kod zahvata koji traju <60 min. primjenjuje se samo anestetik, no kod dugotrajnijih zahvata, ili kad je potrebna hemostaza, bezopasnim se smatra dodavanje do 0,04 mg adrenalina (2 zubarske patrone s adrenalinom u razrjeđenju od 1:100.000). Općenito, niti jedna zdrava osoba ne bi smjela dobiti >0,2 mg adrenalina prilikom jednog zahvata. Apsolutne kontraindikacije za primjenu adrenalina (u bilo kojoj količini) su nekontrolirana hipertireoza, feokromocitom, sistolički krvni tlak >200 ili dijastolički >115, nekontrolirane aritmije unatoč farmakoterapiji te nestabilna angina, IM ili moždani udar u prethodnih 6 mj.

Određene stomatološke naprave, npr. elektrokauter, rezač pulpe ili ultrazvučni aparat za skidanje kamenca mogu ometati srčani elektrostimulator rane generacije.

Rak: Vađenje zuba u blizini karcinoma gingive, nepca ili antruma olakšava invaziju alveola (zubnog ležišta) tumorom. Zbog toga zub treba vaditi samo tijekom konačnog liječenja. U bolesnika s leukemijom ili agranulocitozom, nakon vađenja može doći do infekcije usprkos primjeni antibiotika.

Imunosupresija: Osobe s oštećenom imunošću su sklone teškim infekcijama sluznice i periodonta gljivicama, herpesom i drugim virusima te, rjeđe, bakterijama. Infekcije mogu izazvati krvarenje, odgođeno zarastanje ili sepsu. Nakon nekoliko godina imunosupresije mogu se razviti displastične ili neoplastične promjene u usnoj šupljini. Oboljeli od AIDS–a mogu dobiti Kaposijev sarkom, ne–Hodgkinov limfom, vlasastu leukoplakiju, kandidijazu, aftozne vrijedove ili brzo progresivni oblik periodontalne bolesti.

Endokrini poremećaji: Stomatološko liječenje mogu zakomplicirati neki endokrini poremećaji. Ako prime adrenalin, osobe s hipertireozom mogu primjerice razviti tahikardiju i izrazitu anksioznost kao i tireoidnu krizu (oluju). U dijabetičara, nakon izlječenja oralne infekcije, potrebe za inzulinom mogu biti smanjene, jednako kao i onda kad je unos hrane smanjen zbog bolova nakon zahvata. U dijabetičara, hiperglikemija s poliurijom može dovesti do dehidracije, što vodi do smanjenog izlučivanja sline (kserostomija) a što opet zajedno s povećanom razinom glukoze u slini doprinosi razvoju karijesa.

Bolesnicima koji primaju kortikosteroide i onima s insuficijencijom kore nadbubrežne žlijezde može prilikom velikih stomatoloških zahvata biti potrebna nadoknada kortikosteroida. Bolesnici s Cushingovim sindromom ili oni koji uzimaju kortikosteroide mogu gubiti alveolarnu kost, pokazivati zakašnjelo cijeljenje rana i povećanu krhkost kapilara.

Neurološke bolesti: Bolesnici koji imaju konvulzije a potrebne su im zubne proteze moraju imati fiksne, koje se ne mogu aspirirati ili progutati. Bolesnici koji ne mogu učinkovito prati i čistiti zube mogu ujutro i prije spavanja ispirati usta klorheksidinom.

Lijekovi: Neki lijekovi, npr. kortikosteroidi, imunosupresivi i kemoterapeutici mijenjaju proces cijeljenja i obrambene snage domaćina. Kad je to moguće, za vrijeme primjene tih lijekova stomatološke zahvate ne treba izvoditi.

Neki citostatici (npr. doksorubicin, 5–fluorouracil, bleomicin, daktinomicin, citozin, arabinozid, metotreksat) izazivaju stomatitis, koji je izraženiji u bolesnika koji od prije imaju bolest periodonta. Prije propisivanja tih lijekova treba dovršiti oralnu profilaksu a bolesnike treba podučiti pravilnom četkanju i čišćenju zuba.

Prije zahvata može postojati potreba da se smanji doza ili da se ukinu lijekovi koji remete zgrušavanje krvi. Bolesnici koji uzimaju acetilsalicilnu kiselinu (ASK), NSAID ili klopidogrel moraju prestati s uzimanjem 4 dana prije zahvata, a uzimanje smiju nastaviti tek dan nakon što prestane krvarenje. Varfarin treba ukinuti 2–3 dana prije zahvata u usnoj šupljini. Treba odrediti protrombinsko vrijeme; ako je vrijednost INR (International Normalized Ratio) 1.5, zahvat se smatra bezopasnim. Kod osoba na hemodijalizi, stomatološke zahvate treba obaviti dan nakon dijalize, kad je heparinizacija jenjala.

Zračenje: OPREZ: Vađenje zuba iz ozračenog područja (osobito ako je ukupna doza iznosila >65 Gy, a osobito u području mandibule) često prati osteoradionekroza čeljusti. To je katastrofalna komplikacija kod koje se mjesto ekstrakcije odvaja, često razarajući kost i meka tkiva. Zbog toga, ako je moguće, bolesnici trebaju dovršiti stomatološko liječenje prije podvrgavanja zračenju u području glave i vrata, tako da se tkivima omogući zacjeljivanje. Zube koji su u lošem stanju treba izvaditi. Lokalno treba primijeniti potrebna ispunjenja i fluorid. Nakon zračenja, vađenje treba, ako je to moguće izbjegavati, popravljanjem zuba i liječenjem korjenskog kanala.

Zračenje glave i vrata često oštećuje žlijezde slinovnice, uzrokujući kserostomiju, koja potiče karijes. Bolesnici stoga moraju tijekom cijelog života održavati dobru oralnu higijenu. Svakodnevno treba rabiti fluoridni gel i fluoridne otopine za ispiranje usta. Ujutro i prije spavanja se, ako se to podnosi, usta mogu ispirati s 0,12% klorheksidinom tijekom 30–60 s. Viskozni lidokain može omogućiti bolesniku s osjetljivim tkivima usne šupljine da četka i čisti zube i da jede. Stomatologa se mora posjećivati u razdobljima od 3, 4–6 mj., ovisno o nalazu prilikom posljednjeg pregleda. Ozračeno tkivo ispod zubnih proteza je sklono razilaženju, tako da proteze treba pregledati i prilagoditi kad god se osjete tegobe. Uslijed fibroze žvačnih mišića u ozračenih bolesnika se može razviti upala usne sluznice i oslabljeni osjet okusa. Trizmus se može ublažiti vježbama poput širokog otvaranja usta 20 puta 3–4×/dan. Ako je nakon zračenja potrebno izvaditi zub, s 10–20 tretmana kisikom u hiperbaričnoj komori može se preduhitriti ili spriječiti osteoradionekrozu.