Anaerobne bakterije

Anaerobne bakterije ne podnose kisik i razmnožavanju se na mjestima sa sniženim oksidacijsko–redukcijskim potencijalom, kao što je nekrotično, devaskularizirano tkivo. Mikroaerofilni organizmi podnose niske koncentracije kisika ali bolje rastu u anaerobnim uvjetima, ili s koncentracijom CO2 u zraku >10%. Anaerobni organizmi se mogu klasificirati kao striktni (ne podnose 0,5% O2) ili umjereni (podnose 2–8% O2). Fakultativni anaerobi podnose kisik ali rastu i bez njega. Kod ljudi se anaerobni organizmi nalaze u normalnoj flori (osobito u probavnom traktu, ustima i rodnici), ali kad uđu u sterilne prostore, mogu izazvati teške infekcije.

Anaerobne su infekcije gnojne, stvaraju apscese i uzrokuju nekrozu tkiva, što često dovodi do tromboflebitisa i/ili stvaranja plina. Mnogi anaerobi proizvode enzime koji devitaliziraju tkivo, kao i neke od najjačih poznatih paralitičkih toksina. Naznake anaerobne infekcije su stvaranje plina u tkivu, neugodni fekulentni miris, apscesi ili nekroza tkiva.

Kao uzorci za anaerobnu kultivaciju pogodni su aspirati ili bioptički materijal uzet s inače sterilnih mjesta. Dostava u laboratorij mora biti brza, a uzorci se prenose u atmosferi bez kisika, koja se može sastojati od CO2, H i N. Obriske je najbolje prenositi u anaerobno steriliziranom, polukrutom mediju, kao što je Cary–Blairov transportni medij.

Klostridije: Najozloglašeniji anaerobni patogeni su klostridije—sporogeni, gram–pozitivni bacili, rasprostranjeni u prašini, tlu i na biljkama, te kao dio normalne flore u probavnom sustavu sisavaca. Iako je poznato gotovo 100 vrsta klostridija, samo 25 do 30 obično uzrokuju bolest u ljudi i životinja. Patogene vrste proizvode egzotoksine koji oštećuju tkivo, kao i živčane egzotoksine, koji su odgovorni za kliničke manifestacije bolesti. Klostridiji mogu postati patogeni kad u tkivu dođe do sniženja pH i tlaka kisika. Ovakvi anaerobni uvjeti mogu nastati u ishemičnom ili devitaliziranom tkivu, npr. kod primarne arterijske insuficijencije, ili nakon teže penetrirajuće ozljede ili nagnječenja. Što je rana dublja  i teža, to je bolesnik podložniji klostridijskoj infekciji, osobito ako postoji čak i minimalna kontaminacija stranim tijelom. Klostridijska se bolest također može pojaviti kod intravenskih narkomana. Teška neinfektivna bolest može nastati uslijed konzumiranja domaće konzervirane hrane u kojoj su klostridiji proizveli toksine.

Najčešća je klostridijska infekcija blagi gastroenteritis, kojeg obično uzrokuje Clostridium perfringens tip A. Teške klostridijske bolesti su relativno rijetke, ali mogu biti smrtonosne. Nekrotizirajući enteritis uzrokuje C. perfringens tip C, postantimikrobni kolitis C. difficile, a neutropenični enterokolitis C. septicum. Kod procesa u trbuhu, kao što su kolecistitis, peritonitis, apendicitis i perforacija crijeva, mogu biti prisutni C. perfringens, C. ramosum i mnogi drugi. Nekrozu mišića i infekciju mekih tkiva, za koju je karakterističan krepitirajući celulitis, miozitis i klostridijska mionekroza, može prouzročiti C. perfringens. Nekrozu tkiva može uzrokovati C. septicum. Uzročnik tetanusa je C. tetani, a botulizma C. botulinum. Klostridiji se također pojavljuju kao dio miješane flore u običnim, blažim infekcijama rana, no njihova uloga u tim infekcijama nije jasna.

Bolničke klostridijske infekcije su u porastu, osobito u postoperativnom razdoblju i u imunokompromitiranih bolesnika. Teška klostridijska sepsa može biti komplikacija perforacije ili opstrukcije crijeva.

Ostali anaerobi: Od važnijih mikroorganizama, to su Actinomyces israelii, uzročnik kronične lokalizirane ili hematogene infekcije i niz nesporogenih anaeroba, koka i bacila, koji su većinom nametnici (komenzali), dok ne prodru u inače sterilne prostore.