Denga hemoragična groznica

Denga hemoragična groznica (engl. dengue hemorrhagic fever = DHF) je inačica kliničke slike koja se pojavljuje ponajprije u djece <10 god., koja žive u područjima s endemskom dengom. Da bi se razvila DHF potrebno je prethodno izlaganje denga virusu. Ova je bolest imunopatološka.

Na DHF se u djece posumnja na osnovi kriterija za postavljanje dijagnoze Svjetske Zdravstvene Organizacije (SZO)—nagla vrućica koja traje 2 do 7 dana, hemoragične manifestacija, uključujući barem pozitivan test pritiska manžetom tlakomjera te petehije, purpuru, ekhimoze, krvarenje iz zubnog mesa, hematemezu ili melenu i hepatomegaliju. Test manžetom tlakomjera se izvodi napuhivanjem manžete na vrijednost između sistoličkog i dijastoličkog krvnog tlaka, koja se održava tijekom 15 min. Prebroji se broj petehija koje nastaju u krugu promjera 2,5 cm; >20 petehija ukazuje na krhkost kapilara. Može doći do šoka. Potrebno je učiniti KKS, testove koagulacije, pretragu mokraće, testove jetrene funkcije i serološke pretrage na dengu. Na poremećaj koagulacije upućuje trombocitopenija (<l00.000 trombocita/μL) i produljeno protrombinsko vrijeme. Može postojati blaga proteinurija i povišenje AST. Titar protutijela fiksacije komplementa protiv flavivirusa je obično visok. Bolesnici koji zadovoljavaju dijagnostičke kriterije SZO i imaju trombocitopeniju (100.000/μL) ili hemokoncentraciju (Hkt povišen za 20%) smatraju se oboljelima od ove bolesti.

U odraslih, DHF započinje naglom vrućicom i glavoboljom, te ju je u početku nemoguće razlikovati od klasične denge. Nagli razvoj bolesti i šok mogu uslijediti naglo, 2 do 6 dana nakon početka bolesti. Postoji sklonost krvarenju u vidu purpure, petehija ili ekhimoza na mjestu davanja injekcije; ponekad u vidu hematemeze, melena, ili epistakse a ponekad i u vidu subarahnoidalnih krvarenja. Hepatomegalija je česta, kao i bronhopneumonija sa ili bez obostranih pleuralnih izljeva. Može doći do miokarditisa.

Smrtnost iznosi od 6 do 30%; do većine smrtnih slučajeva dolazi u dojenčadi. Bolesnicima je potrebna intenzivna skrb kako bi se održalo euvolemiju. Treba izbjeći i hipovolemiju (koja može izazvati šok) i pretjeranu hidraciju (koja može izazvati ARDS). Za nadzor nad intravaskularnim volumenom tekućine može poslužiti praćenje diureze i stupanj hemokoncentracije. Za niti jedan antivirotik nije dokazano kako poboljšava ishod bolesti.