Vrućica

Vrućica je povišenje tjelesne temperature (npr. >37,8 °C mjerene u ustima ili 38,2 °C mjerene rektalno, ili povišenje tjelesne temperature iznad normalnih dnevnih varijacija). Tijekom 24–satnog razdoblja, temperatura se mijenja od najnižih vrijednosti u rano jutro do najvišljih u kasno poslije podne. Najveća razlika iznosi oko 0,6 °C. Tjelesna je temperatura određena ravnotežom između stvaranja topline u tkivima, osobito u jetri i mišićima i gubitka topline s periferije. U zdrave osobe, hipotalamički termoregulacijski centar održava tjelesnu temperaturu unutarnjih organa na 37 do 38 °C. Vrućica podiže hipotalamičku polaznu točku, potičući vazomotorni centar da započne s vazokonstrikcijom, preusmjeravajući krv s periferije kako bi se smanjio gubitak topline, i ponekad izazivajući tresavicu, koja povećava stvaranje topline sve dok temperatura krvi koja oplakuje hipotalamus ne dosegne novu polaznu točku. Podešavanje hipotalamičke polazne točke prema dolje (npr. pomoću antipiretika) započinje gubitak topline putem znojenja i vazodilatacije. Sposobnost razvoja groznice je u nekih bolesnika smanjena (npr. u alkoholičara, vrlo starih, vrlo mladih).

Etiologija

Uzrok vrućice može biti infekciozan i neinfekciozan (npr. upalni, novotvorinski, okolišni, te posredovan lijekovima i imunološkim uzrocima). Vrućica može biti intermitentna, obilježena s dnevnim vrhuncima, nakon kojih slijedi povratak na normalnu temperaturu, ili remitentna, kod koje se temperatura ne vraća na normalne vrijednosti sve dok se uzrok ne povuče.

Tvari koje izazivaju vrućicu nazivaju se pirogeni. Egzogeni pirogeni su obično mikrobi ili njihovi proizvodi. Najbolje su proučeni lipopolisaharidi gram–negativnih bakterija (obično zvani endotoksini) i toksin Staphylococcus aureusa koji izaziva sindrom toksičnog šoka.

Egzogeni pirogeni obično uzrokuju vrućicu izazivajući otpuštanje endogenih pirogena (IL–1, TNF, interferon–γ i IL–6). To su polipeptidi koje stvaraju stanice domaćina, osobito monociti–makrofagi, koji podižu hipotalamičku polaznu točku. Čini se da kritičnu ulogu ima sinteza prostaglandina E2.

Simptomi i znakovi

Vrućica može biti vrlo neugodna. Manji broj djece je u opasnosti od febrilnih konvulzija. Vrućica može povećati potrebe za O2 za 13% za svakih 1°C iznad 37 °C, što je osobito problematično u odraslih koji od prije imaju srčanu ili plućnu insuficijenciju. Vrućica također može pogoršati mentalno stanje bolesnika s demencijom.

Dijagnoza

Vrućica se najtočnije određuje mjerenjem temperature rektalno. Na usta mjerene temperature su normalno za oko 0,6° C niže. Mjerenje na usta u mnogim okolnostima dovodi do lažno nižih temperatura (npr. nedavnog pijenja hladnog pića, disanja na usta, hiperventilacije, neodgovarajućeg vremena mjerenja [obično je potrebno i do nekoliko minuta]). U usporedbi s rektalnom temperaturom mjerenje na bubnjiću je netočno.

Vrućica ukazuje na infekciju. Međutim, ona može imati i druge uzroke, a bolesnici koji nisu sposobni razviti vrućicu mogu tijekom teških infekcija imati normalnu ili nisku temperaturu. Po stupnju povišenja temperature obično se ne može pretpostaviti vjerojatnost da se radi o infekciji niti njezin uzrok.

Liječenje

Dvojbeno je treba li liječiti vrućicu prouzročenu infekcijom. Eksperimentalni dokazi, ali ne i klinička ispitivanja ukazuju kako vrućica pojačava obranu domaćina. Bolesnici u osobitoj opasnosti, kod kojih je liječenje vrućice indicirano, su djeca s prethodnim febrilnim konvulzijama, odrasli sa srčanom ili plućnom insuficijencijom, te oni s demencijom. Vrućicu djelotvorno snižavaju lijekovi koji inhibiraju moždanu ciklooksigenazu; najčešće se primjenjuju paracetamol, acetilsalicilna kiselina i drugi NSAID. Liječenje vrućice u djece je opisano na str. 2240.