Znakovi infekcije

Znakovi mogu biti ograničeni (npr. celulitis, apsces) ili sistemni, najčešće u vidu vrućice. Oni se mogu razviti u više organskih sustava. Teške, generalizirane infekcije mogu izazvati znakove opasne po život (npr. sepsu, septični šok—vidi str. 566). Većina znakova se uz uspješno liječenje osnovne infekcije povlači. Zarazne bolesti obično povećavaju broj zrelih i nezrelih neutrofila u cirkulaciji. Mehanizmi obuhvaćaju demarginaciju i otpuštanje nezrelih granulocita iz koštane srži, otpuštanje neutrofila iz koštane srži posredstvom IL–1– i IL–6– te faktorima stimulacije kolonija koje stvaraju makrofagi, limfociti i druga tkiva. Pretjerana izraženost ovih zbivanja (npr. kod ozljede, upale i sličnih stresova) može dovesti do otpuštanja pretjeranog broja nezrelih leukocita u krvotok (leukemoidna reakcija, s brojem leukocita 25 do 30 × 109/L).

Obratno, neke infekcije (npr. tifus, bruceloza) obično izazivaju neutropeniju. Kod proširenih, teških infekcija, jaka je neutropenija često loš prognostički znak. Karakteristične morfološke promjene u neutrofilima septičnih bolesnika su Döhleova tjelešca, toksične granulacije i vakuolizacija.

Usprkos odgovarajućim pohranama željeza, u tkivima može se razviti anemija. Ako je ona kronična, željezo u plazmi i ukupni kapacitet vezanja željeza mogu biti smanjeni. Teška infekcija, osobito izazvana gram–negativnim uzročnicima može izazvati diseminiranu intravaskularnu koagulaciju (DIK— vidi str. 1083).

Premda većina infekcija ubrzava puls, neke, poput tifusa, tularemije, bruceloze i denge, ne moraju ubrzati puls shodno stupnju vrućice. Uslijed hipovolemije ili septičnog šoka može doći do hipotenzije.

Česte su hiperventilacija i respiratorna alkaloza. Kao posljedica toga, plućna se rastezljivost može smanjiti, napredujući do akutnog respiratornog distres sindroma (ARDS) i zatajenja dišnih mišića.

Bubrežni znakovi su u rasponu od minimalne proteinurije do akutnog bubrežnog zatajenja, do kojeg može doći zbog šoka i akutne tubularne nekroze, glomerulonefritisa ili tubulointersticijske bolesti.

Kod mnogih infekcija dolazi do disfunkcije jetre, uključujući kolestatsku žuticu (često loš prognostički znak), ili hepatocelularne disfunkcije, čak i kad infekcija nije smještena u jetri. Tijekom sepse može doći do krvarenja iz gornjeg dijela probavnog sustava uslijed stresnih vrijedova.

Promjene osjeta (encefalopatija) mogu nastati kod teških infekcija, bez obzira na to postoji li infekcija CNS–a. Encefalopatija je najčešća i najteža u staraca, te može izazvati anksioznost, konfuziju, delirij, stupor, konvulzije i komu.

Endokrinološke disfunkcije obuhvaćaju povećano stvaranje tiroid–stimulirajućeg hormona (TSH), vazopresina, inzulina i glukagona; razgradnju bjelančevina skeletnih mišića i propadanje mišića uslijed povećanih metaboličkih potreba; i demineralizaciju kosti. Kod sepse se rijetko razvija hipoglikemija, koja može biti rani znak infekcije u dijabetičara.