Melioidoza

Melioidoza je infekcija koju uzrokuje Burkholderia (prije Pseudomonas) pseudomallei. Očituje se pneumonijom, septikemijom i lokaliziranom infekcijom u različitim organima. Dijagnoza se postavlja uzgojem u kulturi ili serološkim pretragama. Liječenje antibioticima, poput ceftazidima, je dugotrajno.

Uzročnik se može izolirati iz tla i vode a endemski je u jugoistočnoj Aziji, Australiji, središnjoj, zapadnoj i istočnoj Africi, Indiji i Kini. Ljudi mogu dobiti melioidozu putem zagađenih kožnih ogrebotina ili opeklina, preko hrane ili udisanjem, ali ne neposredno od zaraženih životinja niti od drugih ljudi. U endemskim područjima, melioidoza je češća u oboljelih od AIDS–a.

Simptomi, znakovi i dijagnoza

Infekcija može biti asimptomatska, ili ostati godinama latentna. Smrtnost iznosi <10%, osim u akutnoj septičnoj melioidozi koja je često smrtonosna.

Akutna plućna infekcija je najčešći oblik. Seže od blage do razarajuće nekrotizirajuće pneumonije. Početak može biti nagao ili postupan, s glavoboljom, anoreksijom, pleuralnim ili tupim bolovima u prsnom košu te generaliziranim mialgijama. Vrućica je obično >39 °C. Karakteristični su kašalj, tahipneja i hropci. Sputum može biti sukrvav. RTG prsišta obično pokazuje konsolidaciju gornjeg režnja, često kavitiranje i sličnost TBC–u. Također mogu postojati nodularne promjene, ciste tanke stijenke i pleuralni izljevi. Broj L (leukocita) se kreće od normalnog do 20.000/μl.

Diseminirana septikemija počinje naglo, sa septičnim šokom i zahvaćanjem brojnih organa, uz dezorijentaciju, izrazitu dispneju, jaku glavobolju, faringitis, kolike u gornjem dijelu abdomena, proljev i pustulozne promjene na koži. Bolesnik je visokofebrilan, hipotenzivan, tahipnoičan, ima svijetlo crveni osip po koži i cijanozu. Bolovi u mišićima mogu biti jako izraženi. Ponekad se javljaju znakovi artritisa ili meningitisa. Plućni znakovi ne moraju biti izraženi, a mogu obuhvaćati krepitacije, hropce i pleuralno trenje.

Nediseminirana septikemija se razvija kad bakterijemija zahvati samo jedan organ. Obično ne dovodi do šoka.

Lokalizirana (kronična gnojna) infekcija uzrokuje sekundarne apscese, najčešće u koži, limfnim čvorovima ili kostima. Bolesnici mogu biti afebrilni. Akutni gnojni oblik je rijedak.

B. pseudomallei se može otkriti u eksudatima bojenjem metilenskim modrilom ili po Gramu, te uzgojem u kulturi. RTG prsišta obično pokazuje nepravilne, nodularne (4–10 mm) sjene. Jetra i slezene mogu biti palpabilne. Testovi jetrene funkcije, AST i bilirubin su često poremećeni. Broj L je normalan ili blago povišen.

Liječenje

Asimptomatske infekcije ne treba liječiti. Pacijenti s blagom bolešću liječe se trimetoprim– sulfametoksazolom (TMP–SMX), jednom tabletom dvostruke jačine PO 2×/dan, najmanje 30 dana. Umjereno ili teško bolesne osobe se liječi ceftazidimom 30 mg/kg IV svakih 6 h, 2–4 tj. (prihvatljive zamjene su imipenem, meropenem i piperacilin), a potom peroralno TMP– SMX ili amoksil–klavulonatom 30–120 dana.