Netifusne salmoneloze

Netifusne salmonele, uglavnom Salmonella enteritidis, ponajprije uzrokuju gastroenteritis, bakterijemiju i žarišnu infekciju. Simptomi mogu biti proljev, visoka vrućica s iznurenošću ili simptomi žarišne infekcije. Dijagnoza se postavlja uzgojem uzročnika u kulturi iz uzorka krvi, stolice ili s mjesta infekcije. Kad je indicirano, liječi se trimetoprim–sulfametoksazolom ili ciprofloksacinom, uz kirurški zahvat u slučaju apscesa, promjena na žilama te infekcije kostiju i zglobova.

Većinu netifusnih salmoneloza uzrokuje S. enteritidis. Te su infekcije česte i ostaju značajni problem javnog zdravstva u SAD–u. Mnogi serotipovi S. enteritidis su dobili imena i o njima se neslužbeno govori kao da su posebna vrsta, premda to nisu. Najčešći serotipovi Salmonelle u SAD–u su S. typhimurium, S. heidelberg, S. newport, S. infantis, S. agona, S. Montevideo i S. saint–paul.

U ljudi do bolesti dolazi neposrednim i posrednim putem, dodirom s brojnim vrstama zaraženih životinja, prehrambenim proizvodima dobivenim od njih i njihovim izlučevinama. Najčešći izvori Salmonelle su zaraženo meso, perad, sirovo mlijeko, jaja i proizvodi od jaja. Drugi opisani izvori obuhvaćaju kornjače i gmazove kao kućne ljubimce, karmin crvenu boju i zagađenu marihuanu.

Faktori rizika za infekciju Salmonellom su subtotalna gastrektomija, aklorhidrija (ili uzimanje antacida), drepanocitoza, splenektomija, recidivirajuća vrućica koju prenose uši, malarija, bartoneloza, ciroza, leukemija, limfom i infekcija HIV–om.

Svaki serotip Salmonelle može uzrokovati jedan ili sve dolje opisane kliničke sindrome, premda određeni serotipovi obično izazivaju specifične sindrome. Crijevna groznica je, primjerice, uzrokovana sa S. paratyphi tipa A, B i C.

Također može doći do asimptomatskog nosilaštva. Međutim, čini se kako nosioci nemaju veliku ulogu u velikim izbijanjima netifusnog gastroenteritisa. Trajno izlučivanje uzročnika i stolici 1 god. se zbiva u samo 0,2–0,6% bolesnika s netifusnim infekcijama Salmonellom..

Simptomi i znakovi

Infekcija Salmonellom se može očitovati kao gastroenteritis, crijevna groznica, bakterijemijski sindrom ili žarišna bolest.

Gastroenteritis obično započinje 12–48 h nakon unošenja uzročnika, mučninom i grčevima u abdomenu, nakon čega slijedi proljev, vrućica, te ponekad povraćanje. Stolica je obično vodenasta, no može biti i polu solidna. Sluz ili krv se rijetko nalaze. Bolest je obično blaga i traje 1–4 dana. Ponekad dolazi do teže bolesti dužeg trajanja.

Crijevna groznica je blaži oblik od tifusa, obilježen vrućicom, prostracijom i septikemijom.

U bolesnika s gastroenteritisom je bakterijemija relativno rijetka. Međutim, među ostalima, S. choleraesuis, S. typhimurium i S. Heidelberg, mogu uzrokovati produljeni i često smrtonosni bakterijemijski sindrom trajanja 1 tj., s produljenom vrućicom, glavoboljom, malaksalošću i tresavicom, no rijetko s proljevom. Bolesnici mogu imati recidivirajuće napade bakterijemije ili drugih invazivnih infekcija (npr. septičnog artritisa) uzrokovanih Salmonellom. Višestruke infekcije Salmone llom u bolesnika bez drugih rizičnih faktora trebaju pobuditi sumnju na HIV (pretrage na HIV).

Žarišna infekcija Salmonellom se može razviti uz produljenu bakterijemiju, izazivajući bol u zahvaćenom organu ili reflektiranu bol iz njega—probavnom sustavu (jetra, žučni mjehur i crvuljak), endotelnim površinama (aterosklerotski plakovi, ileofemoralne ili aortalne aneurizme, srčani zalisci), perikardu, moždanim ovojnicama, plućima, zglobovima i kostima. Od prije postojeći solidni tumori se ponekad zaražuju te razvijaju apscese koji mogu, s druge strane, postati izvorom Salmonella bakterijemije. S. choleraesuis i S. typhimurium su najčešći uzročnici žarišne infekcije.

Dijagnoza, liječenje i prevencija

Dijagnoza se postavlja izolacijom uzročnika iz stolice ili s drugog zaraženog mjesta. Kod bakterijemije i žarišnih infekcija, hemokulture su pozitivne, no koprokulture su obično negativne. U uzorcima stolice obojenima metilenskim modrilom, često se vide leukociti, što ukazuje na upalni kolitis.

Gastroenteritis se liječi simptomatski, peroralnom ili IV nadoknadom tekućine (vidi str. 136). Antibiotici ne ubrzavaju povlačenje bolesti, mogu produljiti izlučivanje uzročnika iz tijela pa se u nekompliciranim slučajevima ne preporučuju. Međutim, povećana smrtnost u staračkim domovima, dojenčadi i zaraženih HIV–om nalaže primjenu antibiotika. Otpornost na antibiotike je češća među netifusnim Salmonellama, nego u S. typhi. Liječi se sa TMP–SMX 5 mg/kg (TMP sastavnice) PO 2×/dan djeca, ciprofloksacinom 500 mg PO 2×/dan odrasli. Bolesnike koji nisu imunokompromitirani treba liječiti 3–5 dana; oboljelima od AIDS–a može trebati dulje liječenje kako bi se spriječili recidivi. Sistemsku ili žarišnu infekciju treba liječiti antibioticima u dozama koje su navedene za liječenje tifusa. Produljena bakterijemija se obično liječi 4–6 tj. Apscese treba kirurški drenirati. Nakon kirurškog zahvata potrebna su barem 4 tj. antibiotske terapije. Zaražene aneurizme, srčani zalisci te zglobovi i kosti se obično liječe kirurški i produljenom primjenom antibiotika. Prognoza je obično dobra, osim ukoliko ne postoji teška osnovna bolest.

Asimptomatsko nosilaštvo obično nestaje spontano pa je antibiotska terapija rijetko potrebna. U rijetkim slučajevima (npr. u osoba koje barataju hranom ili zdravstvenih radnika) se može pokušati iskorijeniti uzročnika ciprofloksacinom dozom od 500 mg PO 2×/ dan tijekom 1 mj. Nekoliko tjedana nakon primjene lijeka potrebno je kontrolirati ishod ponavljanjem koprokultura, kako bi se potvrdilo eliminaciju Salmonelle.

Najvažnije je spriječiti da hranu zagade zaražene životinje i ljudi. Preventivne mjere za putnike koje se opisuju u dijelu o tifusu na str. 1472 vrijede i za većinu drugih crijevnih infekcija. Važno je prijaviti sve slučajeve bolesti.