Babezioza

Babezioza je infekcija s Babesia sp. Infekcije mogu biti bez simptoma ili izazvati bolest sličnu malariji, s vrućicom i hemolitičnom anemijom. Bolest je najteža u aspleničnih bolesnika, staraca i oboljelih od AIDS–a. Dijagnoza se postavlja otkrivanjem Babesije u razmazu periferne krvi, serologijom ili PCR–om. Kad je potrebno, liječi se azitromicinom plus atovakon ili kininom plus klindamicin.

Etiologija i patofiziologija

U SAD–u je najčešći uzročnik babezioze Babesia microti. Glavni prirodni rezervoar su glodavci a prijenosnici su obično jelenji krpelji obitelji Ixodidae. Larve krpelja se zaraze tijekom hranjenja krvlju zaraženog glodavca, potom se preobražuju u nimfe koje prenose parazit drugoj životinji ili čovjeku. Odrasli krpelji se obično hrane jelenjom krvlju ali također mogu prenijeti infekciju na čovjeka. Babesia ulazi u eritrocite, sazrijeva i zatim se nespolno razmnožava. Zaraženi eritrociti konačno pucaju i oslobađaju uzročnike koji potom prodiru u druge eritrocite.

Endemska područja SAD–a su otoci i obala Nantucket Sounda u Massachusettsu, istočni Long Island i Shelter Island u New Yorku, obala Connecticuta i New Jersey, uz žarišta u Wisconsinu, Georgiji i Kaliforniji. Druge Babesia sp. koje prenose različiti krpelji zaražuje ljude u područjima Europe. Babezioza se također može prenijeti transfuzijom krvi.

Simptomi, znakovi i dijagnoza

Asimptomatska infekcija može postojati mjesecima do godinama te ostati supklinička čitavim svojim tijekom u inače zdravih osoba, osobito onih <40 god. Kada postoje simptomi, bolest obično započinje nakon inkubacije od 1 do 2 tj. s malaksalošću, zamorom, tresavicom, vrućicom, glavoboljom, mijalgijom i artralgijom što može trajati tjednima. Može se pojaviti hepatosplenomegalija sa žuticom, blaga do umjerena hemolitična anemija, blaga neutropenija i trombocitopenija. Infekcija je ponekad smrtonosna, osobito u staraca, aspleničnih bolesnika i osoba s AIDS–om. U tih bolesnika babezioza može biti slična falciparum malariji, s visokom vrućicom, hemolitičnom anemijom, hemoglobinurijom, žuticom i zatajenjem bubrega. Splenektomija može uzrokovati prethodno stečenu asimptomatsku parazitemiju da postane simptomatska.

Većina se bolesnika ne sjeća uboda krpelja. Dijagnoza se obično postavlja nalazom Babesije u razmazu krvi. Tetradni oblici, premda nisu česti, predstavljaju pomoćnu smjernicu prilikom postavljanja dijagnoze. Postoje serološke i PCR pretrage.

Liječenje i prevencija

Asimptomatske bolesnike ne treba liječiti, no liječenje je indicirano u slučajevima s trajno visokom vrućicom, naglim povećanjem parazitemije i padom hematokrita. Liječenje kombinacijom atovakona 750 mg PO svakih 12 h i azitromicina 500 mg PO 1. dana te 250 do 500 mg 1×/dan tijekom 7 do 10 dana nakon toga je jednako učinkovito kao i tradicionalno liječenje kininom uz klindamicin, a ima manje neželjenih učinaka. Pedijatrijska doza atovakona iznosi 20 mg/kg 2×/dan a azitromicina 12 mg/kg 1×/dan tijekom 7 do 10 dana. Druga je mogućnost kinin 650 mg PO 3×/dan tijekom 7 dana uz klindamicin 600 mg PO 3×/dan ili 1,2 g IV 2×/dan tijekom 7 do 10 dana. Pedijatrijska doza iznosi 8 mg/kg kinina PO 3×/dan plus klindamicin 7 do 14 mg/kg PO 3×/dan. Eksanguinotransfuzije su hipotenzivnim bolesnicima s obilnom parazitemijom spasile život.

U svim endemskim područjima treba poduzeti uobičajene mjere zaštite od krpelja (vidi okvir 177–1 na str. 1491). Asplenični bolesnici moraju biti osobito oprezni.