Imunološke pretrage

Imunološkim pretragama se općenito otkriva protutijela na uzročnike. Postupci su različiti, no ako će se pretrage odgoditi, uzorak treba pohraniti u hladnjaku kako bi se spriječilo prerastanje bakterijskim zagađenjem.

Testovi aglutinacije: Kod testova aglutinacije (npr. lateks aglutinacije, koagregacije) se čestica (kuglica lateksa ili bakterija) spaja s reagirajućim antigenom ili protutijelom. Nastali kompleks se pomiješa s uzorkom (npr. likvorom, serumom), a ako u uzorku postoji ciljno protutijelo ili antigen, on se križano povezuje s česticama, izazivajući mjerljivu aglutinaciju.

Ako su rezultati pozitivni, tjelesna se tekućina serijski razrjeđuje i testira. Aglutinacija u razrjeđenijim otopinama ukazuje na veće koncentracije ciljnog antigena ili protutijela. Titar se točno navodi, kao omjer najrazrjeđenije otopine u kojoj još dolazi do aglutinacije; npr. 32 pokazuje da je do aglutinacije došlo u otopini razrjeđenja 1/32 od početne koncentracije.

Aglutinacijski testovi su općenito brzi, ali manje osjetljivi od mnogih drugih metoda. Njima se također može odrediti serotipove nekih bakterija.

Fiksacija komplementa: Testom fiksacije komplementa se mjeri protutijelo koje troši (fiksira komplement) u serumu ili likvoru. Test se rabi za dijagnostiku nekih virusnih i gljivičnih infekcija, osobito kokcidioidomikoze. Uzorak se inkubira s poznatim količinama komplementa i antigenom koji predstavlja cilj za protutijelo koje se mjeri. Stupanj fiksacije komplementa ukazuje na količinu tog antigena u uzorku. Testom se može mjeriti titrove IgM i IgG protutijela, ili se može prilagoditi za otkrivanje određenih antigena. Točan je, ali mu je primjena ograničena, izvođenje je naporno a potrebne su i brojne kontrole.

Enzimske imunopretrage (imunoeseji): Enzimske imunopretrage su testovi koji rabe protutijela vezana za enzime. U njih spada enzimski imunoesej (EIA) i enzimsko vezani imunoapsorbirajći esej (ELISA). Ovi testovi otkrivaju antigene te otkrivaju i kvantificiraju protutijela. Budući da je osjetljivost većine enzimskih imunopretraga visoka, obično se rabe za probir. Titrovi se mogu odrediti serijskim razrjeđivanjem uzorka, kao i kod aglutinacijskih testova.

Premda je osjetljivost testova općenito visoka, može varirati, ponekad u ovisnosti o bolesnikovoj dobi, serotipu mikroorganizma ili kliničkom stadiju bolesti.

Precipitacijski testovi: Precipitacijski testovi su oni koji mjere antigen ili protutijelo u tjelesnoj tekućini prema stupnju vidljive precipitacije kompleksa antigen–protutijelo u gelu ili otopini. Postoje brojni precipitacijski testovi (npr. Ouchterlonyijeva dvostruka difuzija, protuimunoelektroforeza) no njihove primjene su ograničene. Obično se uzorak krvi pomiješa s probnim antigenom kako bi se otkrilo bolesnikova protutijela, najčešće kad se sumnja na gljivičnu infekciju ili gnojni meningitis. Budući da je za dobivanje pozitivnog rezultata potrebna velika količina protutijela ili antigena, osjetljivost je mala.

Western blot test: Western blot testom se otkrivaju protuvirusna ili druga protutijela u uzorku uzetom od bolesnika (npr. serumu ili drugoj tjelesnoj tekućini) a prema njihovoj reakciji na ciljne antigene (npr. sastavnice virusa) koji su imobilizirani na membranu postupkom blotinga.

Osjetljivost Western blota je tipično dobra, premda često manja od testova probira, poput ELISA–e, no specifičnost je općenito velika. Stoga se obično rabi za potvrđivanje pozitivnog rezultata dobivenog testom probira.

Modifikacije metode Western blot su line imunoesej (LIA) i rekombinantni imunoblot (RIBA), u kojima se rabe sintetski ili rekombinacijom dobiveni antigeni.