Ispitivanje osjetljivosti (antibiogram)

Antibiogramom se ispituje osjetljivost mikroorganizma na antibiotik izlaganjem standardizirane koncentracije mikroorganizma specifičnim koncentracijama antibiotika. Osjetljivost se može ispitivati na bakterijama, gljivicama i virusima. Za neke mikroorganizme se prema osjetljivosti na jedan lijek, može predvidjeti osjetljivost na slične lijekove. Zbog toga se ne ispituje osjetljivost baš na sve lijekove koji dolaze u obzir.

Antibiogram se određuje in vitro te se u obzir ne uzimaju mnogi faktori koji djeluju in vivo (npr. farmakodinamika, koncentracije lijeka specifične za pojedino sijelo bolesti, imunosno stanje domaćina, za sijelo specifične obrambene snage domaćina) i utječu na uspjeh liječenja. Stoga se na osnovi antibiograma ne može uvijek predvidjeti ishod liječenja.

Ispitivanje osjetljivosti može biti kvalitativno, semi–kvantitativno ili pomoću metoda na osnovi nukleinskih kiselina. Pretragom se također može odrediti učinak kombiniranja različitih antibiotika (testiranje sinergije).

Kvalitativne metode: Kvalitativne metode su manje precizne od kvantitativnih. Rezultati se obično iznose kao osjetljiv (susceptible = S), srednje osjetljiv (intermediate = I) ili otporan (resistant = R). Često primjenjivana pomoću difuzije na disku (također poznata kao Kirby– Bauerov test) pogodna je za brzo rastuće mikroorganizme. Tom metodom se na podloge od agara inokulirane s ispitivanim uzročnikom stavljaju antibiotikom natopljeni diskovi. Nakon inkubacije (traje od 16–18 h) se mjeri promjer zone inhibicije oko svakog diska. Svaka kombinacija mikroorganizma i antibiotika ima različiti promjer, što se označava sa S, I ili R.

Druge metode kod kojih nije potrebno tako strogo držanje metoda testiranja se mogu primijeniti za brzi probir otpornosti pojedinog organizma ili pojedinačnog lijeka ili skupine lijekova ili na specifične antimikrobne kombinacije (npr. otpornost na oksicilin Staphylococcus aureuasa rezistentnog na meticilin, koji stvara β–laktamazu).

Semikvantitativne metode: Semikvantitativnim metodama se određuje minimalna koncentracija lijeka koja in vitro inhibira rast određenog mikroorganizma. Ta minimalna inhibitorna koncentracija (MIK) se iznosi kao brojčana vrijednost koja se može prevesti u jednu od 3 skupine: S (osjetljiv), I (srednje osjetljiv) ili R (otporan). Određivanje MIK–a se koristi ponajprije za bakterije, uključujući i mikobakterije i anaerobe, ali se ponekad koristi i za gljivice. Također je moguće određivanje minimalne ubojite (baktericidne) koncentracije (MBK), ali je tehnički složeno a ne postoji dogovor o standardima tumačenja nalaza.

Antibiotik se može razrijediti agarom ili bujonom, koji se zatim inokulira u mikroorganizme. Razrjeđivanje bujonom je zlatni standard, ali je naporno jer se po epruveti može testirati samo jedan lijek. Učinkovitija je metoda kod koje se rabi traka poliestera impregnirana antibiotikom u koncentracijskom gradijentu uzduž njezine duljine. Traka se položi na podlogu agara koja sadrži inokulum a MIK se određuje prema mjestu na traci na kojem započinje inhibicija; na jednoj podlozi se tako mogu ispitati brojni antibiotici.

Određivanje MIK–a omogućuje određivanje korelacije između osjetljivosti uzročnika i dosegnute koncentracije lijeka u tkivu. Ako je koncentracija u tkivu veća od MIK–a, liječenje je vjerojatno uspješno. Slično tome, nalazi o S, I i R koreliraju s MIK–om ali u pravilu nisu specifični za koncentraciju u tkivu. To znači da su obično zasnovani na dosegnutim koncentracijama lijeka u serumu ili plazmi.

Metode na osnovi nukleinskih kiselina: Ovi testovi obuhvaćaju metode s nukleinskim kiselinama slične onima koje se rabe za otkrivanje mikroorganizama (vidi str. 1398), ali podešene tako da otkrivaju gene za otpornost ili mutacije. Primjer je mecA, gen za otpornost na oksacilin kod S. aureusa; ako taj gen postoji, smatra se kako je mikroorganizam otporan na sve β–laktamske antibiotike, bez obzira na sve postojeće rezultate antibiograma. Međutim, premda je poznat niz takvih gena, njihovo postojanje ne znači jednoobraznu otpornost in vivo. Također, premda nove mutacije ili drugi geni otpornosti mogu postojati, njihova odsutnost ne garantira osjetljivost na lijek. Iz tih razloga i zbog toga što je broj testova ograničen, što su skupi i nisu široko dostupni, nisu zamijenili standardnu kulturu i antibiogram.