Uzgoj u kulturi

Kultura je izraz koji označava rast mikroorganizama na ili u hranjivom solidnom ili tekućem mediju; povećan broj mikroorganizama olakšava otkrivanje. Kultura također olakšava otkrivanje osjetljivosti mikroorganizma na antibiotike (antibiogram, op.prev).

Komunikacija s laboratorijem je od osnovne važnosti. Premda se mnogi uzroci nasađuju na rutinsku hranjivu podlogu (npr. krvni ili čokoladni agar), za rast nekih uzročnika potrebno je dodavanje posebnih hranjivih tvari i inhibitora ili neki drugi posebni uvjeti (vidi TBL. 168–1); ako se sumnja ne nekog od takvih uzročnika, ili ako je bolesnik već uzimao antibiotike, potrebno se savjetovati s laboratorijem. Mjesto odakle je uzorak uzet se mora naznačiti, kako bi se u laboratoriju moglo razlikovati patogene od, za određeno mjesto specifične flore.

Uzimanje uzorka je važno. Pogrješan tip razmaza može dovesti do lažno negativnih rezultata. Štapići od drveta su toksični za neke viruse. Štapići omotani vatom su toksični za neke bakterije i klamidije. Kod uzimanja uzorka za hemokulturu kožu je potrebno dekontaminirati i dezinficirati (npr. povidon jodidom, osušiti, odstraniti 70%–tnim alkoholom); obično se uzima više uzoraka s različitih mjesta, po mogućnosti u trenutku vrhunca vrućice. Nalaz normalne flore kože i sluznice u samo jednom od uzoraka krvi obično se tumači kao zagađenje. Ako je uzorak krvi uzet iz centralnog katetera, također je potrebno uzeti i uzorak periferne krvi kako bi se sistemska bakterijemija mogla razlučiti od infekcije katetera. Kulture iz zaraženih katetera obično rastu brže i sadrže više mikroorganizama od istovremeno uzetih kultura uzoraka periferne krvi. Neke gljivice, osobito plijesni (npr. Aspergillus sp.), se obično ne mogu uzgojiti iz krvi.

Uzorak je u laboratorij potrebno dopremiti žurno, u pravom mediju, u uvjetima koji ograničavaju rast bilo koje normalne flore koja potencijalno može zagaditi uzorak. Kako bi se uzročnik točno otkrio, dodatni rast patogena se mora spriječiti; uzorci se u laboratorij moraju odnijeti odmah ili, ako to nije moguće, pohraniti u hladnjaku.

Neke od kultura imaju svoje osobitosti.

Anaerobne bakterije se ne smiju nasađivati s mjesta gdje predstavljaju normalnu floru jer razlikovanje patogena od normalne flore može biti nemoguće. Uzorci se moraju zaštititi od zraka, što može biti teško. Za transport obrisaka postoje anaerobni transportni mediji. Uzorci uzeti špricom (npr. sadržaj apscesa) moraju se transportirati u šprici.

Mikobakterije je teško uzgojiti u kulturi. Uzorci koji sadrže normalnu floru se moraju prvo dekontaminirati i koncentrirati. Mycobacterium tuberculosis i neke druge mikobakterije rastu sporo. Osim toga, u uzorku može biti samo malo bakterija. Otkrivanje može olakšati uzimanje višestrukih uzoraka s istog mjesta. Uzorcima treba omogućiti rast tijekom 8 tj. prije nego što se unište. Ako se sumnja na bilo koju atipičnu mikobakteriju, laboratorij treba obavijestiti.

Virusi se općenito uzgajaju iz obrisaka i uzoraka tkiva koji se obično transportiraju u mediju koji sadrži antibiotike i antimikotike. Uzorci se inokuliraju u kulturu tkiva koja podržava rast virusa na kojeg se sumnja a onemogućuje rast drugim mikroorganizmima. Viruse koji su vrlo labilni (npr. varicella zoster) treba inokulirati u kulturu tkiva unutar 1 sata od uzimanja uzorka. Najosjetljivije su uobičajene kulture tkiva. Brze kulture tkiva (u epruvetama) mogu dati brže rezultate. Neki česti virusi se ne mogu otkriti rutinskim metodama uzgoja u kulturi te su za njihovo otkrivanje potrebne druge metode (npr. enzimska imunopretraga za Epstein–Barrov virus, hepatitis B i E viruse, HIV, humani T–limfotropni virus; serološke pretrage za hepatitis A i D viruse; metode na osnovi nukleinskih kiselina za HIV).

TABLICA 168–1

ČESTE BAKTERIJE ZA ČIJI JE UZGOJ POTREBNA POSEBNA PODLOGA

MIKROORGANIZAM

NAJBOLJA PODLOGA

Bacteroides species

Kanamicinom–vankomicinom natopljen krvni agar

Bacteroides fragilis

Hranjivi žučni agar (s gentamicinom i žuči) za Bacteroides

Bordetella pertussis

Bordet–Gengouov agar plus meticilin ili cefaleksin Regan–Loweov cefaleksinski agar

Konjski krvno–ugljeni agar

Burkholderia cepacia

Pseudomonas cepacia agar

Campylobacter jejuni ili C. coli

Campylobacter–selektivni agari (npr. cefoperazon–vankomicinski agar)

Corynebacterium diphtheriae

Tinsdaleov agar, cistin–teluritni krvni agar, Loefflerov koagulirani serumski medij

Escherichia coli, enterohemoragična (proizvođači Shiga toksina, uključujući O157–H7)

MacConkeyev–sorbitolski agar; korišten uz specifične protuserume

Francisella tularensis

Krvni ili čokoladno–cistinski agar

Legionella

Agar puferiranog ugljeno kvasničnog ekstrakta

Leptospira

Fletcherov ili Stuartov medij sa zečjim serumom ili medij za Leptospire s goveđim serumskim albuminom–Tween 80

Neisseria gonorrhoeae,N. meningitidis

Prilagođeni Thayer–Martinov agar, New York City agar

Salmonella i Shigella

Može rasti na standardnoj MacConkeyijevoj podlozi ili na eozin–metilenskom modrilu. Alternativa: Hektoen ili ksiloza–lizinski dezoksikolat, Salmonella–Shigella agar, bujon za gram– negativne organizme ili selenitom obogaćeni bujon

Vibrio

Tiosulfatni–citratni–agar sa žučnim solima i saharozom

Yersinia

Cefsulodin–Irgasan–novobiocin agar

Uzorci koji sadrže gljivice se moraju nasaditi na podlogu koja sadrži antibiotik. Za rast im se treba omogućiti 4 tj. prije nego što se unište.