Leptospiroza

Naziv leptospiroza obuhvaća sve infekcije uzrokovane rodom Leptospira, bez obzira ne serotip, uključujući zaraznu (spirohetnu) žuticu i druge vrućice. Simptomi se pojavljuju u dvije faze. U obje je faze uključena akutna febrilna epizoda, a u drugoj fazi bolesti ponekad mogu biti zahvaćeni jetra, bubrezi i moždane ovojnice. Dijagnostičke metode su mikroskopiranje u tamnom polju, kultivacija i serološki testovi. Liječi se doksiciklinom i penicilinom.

Leptospiroze su zoonoze koje se pojavljuju u mnogih domaćih i divljih životinja, a mogu uzrokovati inaparentnu ili ozbiljnu, čak i smrtonosnu bolest. Životinje kao kliconoše mogu mjesecima izlučivati leptospire urinom. Ljudi se zaraze izravnim kontaktom s inficiranim životinjskim urinom ili tkivima ili neizravno, kontaktom s kontaminiranom vodom i tlom. Uobičajena ulazna mjesta su oštećenja na koži ili eksponirane sluznice (konjunktive, nos, usna šupljina). Leptospiroza može biti profesionalna bolest (npr. poljodjelaca, čistača kanalizacije ili radnika u klaonicama), no većina se bolesnika u SAD–u zarazi slučajno za vrijeme rekreativnih aktivnosti (npr. plivanje u kontaminiranoj vodi). Psi i glodavci su vjerojatno česti izvori infekcije. U SAD–u godišnje se registrira 40 do 100 bolesnika, uglavnom u kasno ljeto ili ranu jesen. Kako je klinička slika nespecifična, vjerojatno se mnoge bolesnike ne prepozna i ne prijavi.

Simptomi i znakovi

Inkubacijsko razdoblje iznosi 2 do 20 (obično 7 do 13) dana. Bolest ima dvije karakteristične faze. Prva faza s leptospiremijom nastupa naglo, a praćena je glavoboljom, jakim bolovima u mišićima, zimicom i visokom temperaturom. Supkonjunktivalna krvarenja obično se pojavljuju nakon tri ili četiri dana. Splenomegalija i hepatomegalija nisu uobičajen nalaz. Ova faza traje 4 do 9 dana, s rekurentnim zimicama i temperaturom koja je često >39° C. Potom uslijedi normalizacija tjelesne temperature. Druga ili imunološka faza pojavljuje se između šestog i dvanaestog dana bolesti, što korelira s pojavom serumskih protutijela. Ponovno se pojavljuje temperatura i drugi simptomi iz prve faze bolesti, a može se razviti i meningitis. Iridociklitis, optički neuritis i periferna neuropatija rijetko se pojavljuju. Leptospiroza u trudnoći, čak i u razdoblju rekonvalescencije, može biti uzrokom pobačaja.

Weilov sindrom (ikterična leptospiroza) je težak oblik bolesti koji prati žutica nastala zbog intravaskularne hemolize, te obično uremija, anemija, poremećaj svijesti i vrućica tipa kontinue. Početak bolesti sliči lakšim oblicima bolesti. No, zbog oštećenja kapilara pojavljuju se hemoragijske manifestacije, kao epistaksa, petehije, purpura i ekhimoze koje se razvijaju, ali rijetko progrediraju u subarahnoidalno, adrenalno ili gastrointestinalno krvarenje. Može se pojaviti i trombocitopenija. Znakovi oštećenja jetre i bubrega registriraju se od trećeg do šestog dana. Oštećenje bubrega uključuje proteinuriju, piuriju, hematuriju i uremiju. Oštećenje jetre je minimalno, a oporavak potpun.

Smrtnost ne postoji u anikteričnim oblicima bolesti. Ikterični bolesnici imaju smrtnost od 5 do 10%, a veća je u bolesnika starijih od 60 godina.

Dijagnoza

Slični simptomi se pojavljuju u virusnom meningoencefalitisu, drugim spirohetalnim infekcijama, influenci i hepatitisu. Podatak o bifazičnoj bolesti može pomoći u razlikovanju leptospiroze od ovih bolesti. Na leptospirozu treba misliti u svih bolesnika s vrućicom nepoznatog uzroka (VNU) koji mogu biti izloženi leptospirama.

U bolesnika sa suspektnom leptospirozom treba učiniti hemokulture, serološko testiranje s razmakon od 3 do 4 tjedna, kompletnu krvnu sliku, biokemijske pretrage i jetrene probe. Pozitivni meningitički znakovi nalažu lumbalnu punkciju; broj stanica u likvoru je između 10 i 1.000/μL (obično <500 /μL), a prevladavaju mononuklearne stanice. Razina glukoze u likvoru je normalna, a bjelančevine su <100 mg/dl.

Broj leukocita je obično normalan ili blago povišen, no u težih ikteričnih bolesnika može se povećati i do 50.000/μL. Više od 70% neutrofila pomaže razlučiti leptospirozu od virusnih bolesti. U ikteričnih bolesnika vrijednost bilirubina obično je <20 mg/dl (<342 μmol/L), a u teškoj infekciji može biti i do 40 mg/dl (684 μmol/L); jača intravaskularna hemoliza u tih bolesnika može prouzročiti tešku anemiju.

Liječenje

Liječenje antibioticima je učinkovito čak kad se započne relativno kasno. Za teže oblike bolesti preporučuje se penicilin G, 4× 5 do 6 milijuna jed./dan IV ili ampicilin, 4× 500 do 1000 mg/dan IV. U srednje teškim oblicima bolesti može se dati doksiciklin, 2×100 mg PO, ampicilin 4×500 do 750 mg PO ili amoksicilin 4×500 mg PO, 5 do 7 dana. U teških bolesnika također su vrlo važne potporne mjere, kao nadoknada tekućine (infuzije) i elektrolita. Izolacija bolesnika nije potrebna, ali je potreban oprez pri rukovanju s urinom.

Doksiciklin, 200 mg PO 1×/tjedan, sprječava bolest pri izloženosti u endemskom području.