Lymphogranuloma venereum

Lymphogranuloma venereum je bolest koju uzrokuju klamidije a očituje se prolaznim primarnim promjenama na koži nakon kojih nastaje gnojni limfadenitis i limfangitis. Isto tako, može doći do začepljenja limfnih žila, stvaranja fistula i proktitisa. Dijagnoza se često postavlja klinički, no obično se može potvrditi serološkim ili imunofluorescentnim pretragama. Liječi se 21 dana tetraciklinom ili eritromicinom.

Lymphogranuloma venereum (LGV) izazivaju serotipovi (L1–L3) Chlamydije trachomatis koji ne uzrokuju trahom, inkluzijski konjunktivitis, uretritis i cervicitis. Sojevi koji uzrokuju LGV napadaju regionalne limfne čvorove, gdje se razmnožavaju, ali također mogu izazvati infekciju sluznica.

LGV se u SAD–u javlja sporadično, ali je endemski u nekim dijelovima Afrike, Indije, jugoistočne Azije, Južne Amerike i na Karibima. Puno češće se otkriva u muškaraca nego u žena.

Simptomi i znakovi

Nakon razdoblja inkubacije koje traje 3 dana, stvara se neindurirana vezikula, koja ulcerira i zacijeli tako brzo da može proći nezamijećena. Obično se nakon 2–4 tj. limfni čvorovi povećaju, postanu bolni i spajaju se tvoreći velike bolne, fluktuirajuće mase (bubone) koje srastaju za duboka tkiva a prekrivene su upaljenom kožom. Moguća je pojava vrućice, malaksalosti, glavobolje, boli u zglobovima, anoreksije i povraćanja. U žena, kod kojih početna promjena može biti na cerviksu ili u gornjem dijelu rodnice, dovodeći do povećanja i gnojenja perirektalnih i zdjeličnih limfnih putova često dolazi do križobolje.

Mogu se razviti brojni sinusi kroz koje izlazi gnoj ili krv. Konačno dolazi do cijeljenja uz stvaranje ožiljaka, no sinusi mogu zaostati ili recidivirati. Kronična upala začepljuje limfne žile, izazivajući edem, vrijedove, fistule te je u konačnici moguća i genitalna elefantijaza. U području spolovila ili rektuma se mogu razviti velike polipoidne limfedematozne mase. Zahvaćanje stijenke rektuma u žena ili homoseksualaca može dovesti do ulcerirajućeg proktitisa s krvavo–gnojnim iscjetkom iz rektuma, a u slučaju kroniciteta i do striktura. Sistemski je rasap rijedak.

Dijagnoza

Na LGV se posumnja u bolesnika s vrijedovima na spolovilu, povećanjem limfnih čvorova u preponama ili proktitisom, koji potječu iz endemskih područja infekcije ili održavaju spolne odnose s osobama iz tih područja. Na njega se također posumnja u bolesnika s bubonima, koje se mogu zamijeniti za apscese prouzročene drugim bakterijama. Standard za postavljanje dijagnoze je uzgoj uzročnika u kulturi stanica, što se izvodi samo u rijetkim laboratorijima. Protutijela koja fiksiraju komplement u titrovima 1:64 se obično pojavljuju u doba dolaska bolesnika ili ubrzo nakon toga. Korisnima za dijagnozu LGV se mogu pokazati imunološke pretrage (npr. ELISA) na antigene klamidije, imunofluorescencija pomoću monoklonskih protutijela na bojenje gnoja i amplifikacija nukleinskih kiselina, ali nisu proučene.

Liječenje

Kad je bolest u ranoj fazi izlječenje se brzo postiže davanjem doksiciklina 100 mg PO 2×/ dan, eritromicina 500 mg PO 4×/dan ili tetraciklina 500 mg PO 4×/dan, a svaki se navedeni lijek primjenjuje 21 dan. Vjerojatno je učinkovit i azitromicin (1 g PO tjedno, 1–3 tj.), no nije u potpunosti proučen, kao ni klaritromicin.

Limfedem se u kasnim stadijima ne mora povući usprkos uništenju uzročnika. Fluktuirajući buboni se u svrhu ublažavanja simptoma mogu aspirirati ili incidirati, no većina bolesnika brzo odgovara na antibiotike. Bubone i fistule može biti potrebno kirurški liječiti, no strikture rektuma je obično moguće dilatirati. Elefantijaza se liječi plastičnom kirurgijom. Spolne partnere treba pregledati i testirati a bolesnika treba kontrolirati 6 mj. nakon naizgled uspješnog liječenja.