Češći tumori u osoba zaraženih hiv-om

U osoba zaraženih HIV–om, Kaposijev sarkom, ne–Hodgkinov limfom i karcinom vrata maternice svrstavaju se u indikatorske bolesti AIDS–a. I drugi tumori se pojavljuju u osoba zaraženih HIV–om u nešto većoj incidenciji ili s težom kliničkom slikom, a to su Hodgkinov limfom (osobito histološki tipovi miješane celularnosti i limfocitne deplecije), primarni limfom mozga, karcinom anusa, karcinom testisa, melanom i drugi tumori kože te karcinom bronha. U djece se kao rijetka komplikacija HIV–infekcije pojavljuje leiomiosarkom. Detaljan opis Kaposijeva sarkoma može se naći na str. 1024.

Ne–Hodgkinov limfom: U osoba zaraženih HIV–om incidencija ne–Hodgkinova limfoma (vidi i str. 1120) veća je 50 do 200 puta. Većinom se radi o agresivnim, B–staničnim, velikostaničnim limfomima visokog stupnja malignosti. Često se u trenutku postavljanja dijagnoze već nađu ekstranodularna sijela limfoma, kao što su koštana srž, probavni sustav te druga sijela koja su neobična za ne–Hodgkinove limfome koji nisu povezani s HIV–om, primjerice CNS–a i tjelesne šupljine (npr. limfomi pleuralne, perikardne i peritonealne šupljine s izljevom).

Često se kao prva manifestacija bolesti nađe uvećani limfni čvor ili ekstranodalna masa, ili bolest počne općim simptomima, poput gubitka na tjelesnoj težini, noćnim znojenjem ili vrućicom. Dijagnoza se postavlja biopsijom i histopatološkim i imunokemijskim metodama analize tumorskih stanica. Kad se u citološkom razmazu periferne krvi nađu abnormalni limfociti ili neočekivana citopenija, vjerojatno je već zahvaćena koštana srž, što zahtijeva izvođenje punkcije koštane srži. Za određivanje stupnja proširenosti tumora (engl. staging) potrebno je napraviti i lumbalnu punkciju s analizom CSL te CT ili MR toraksa, abdomena i drugih područja gdje se može očekivati pojava tumora. Prediktori loše prognoze su broj CD4+ limfocita <100, dob >35 godina, slab fizički status, zahvaćenost koštane srži, anamnestički podatak o preboljenoj oportunističkoj infekciji kao i velikostanični histološki tip.

Ne–Hodgkinov limfom liječi se sistemskom polikemoterapijom (npr. kombinacijom ciklofosfamida, doksorubicina, vinkristina i prednizona) uz primjenu i antiretrovirusnih lijekova, profilaktičku primjenu antibiotika i antifungika, te faktore hematološke stimulacije. Liječenje može otežati teža mijelosupresija, osobito ako se istodobno primjenjuju kombinacije i antitumorskih i antiretrovirusnih lijekova koji imaju mijelosupresivni učinak. Druga mogućnost liječenja je intravenska primjena anti–CD20 monoklonskih protutijela (rituksimab) koja su se pokazala učinkovitim u liječenju ne–Hodgkinovih limfoma u bolesnika koji nisu zaraženi HIV–om. Radioterapija se primjenjuje za smanjenje velikih tumorskih masa, kao i za kontrolu boli i krvarenja.

Primarni limfom mozga: Primarni limfom središnjeg živčanog sustava (PLCNS) pojavljuje se češće u osoba zaraženih HIV–om (vidi i str. 1923). PLCNS se sastoji od intermedijarnih i velikostaničnih malignih B–stanica koje potječu iz tkiva CNS–a. Klinički se očituje glavoboljom, konvulzijama, neurološkim ispadima (npr. parezama moždanih živaca) te promjenama mentalnog statusa.

Akutno zbrinjavanje podrazumijeva liječenje edema mozga kao i radioterapiju (zračenje) cijelog mozga. Radiološki odgovor postigne se u većine bolesnika, ali je prosječno preživljenje takvih bolesnika manje od šest mjeseci. Primjena antitumorske kemoterapije nije se pokazala učinkovitom, ali je preživljenje produljeno u bolesnika koji su liječeni HAART–om.

Karcinom vrata maternice: Karcinom vrata maternice (vidi i str. 2125) teško se može izliječiti u HIV–pozitivnih bolesnica. Žene zaražene HIV–om imaju veću stopu zaraze humanim papiloma virusom (HPV), veću perzistenciju onkogenih podtipova (podtipovi 16, 18, 31, 33, 35 i 39), češće imaju cervikalnu intraepitelnu displaziju (CIN, incidencija se kreće do 60%), ali u njih nije potvrđena veća učestalost karcinoma vrata maternice. Međutim, činjenica je da je u njih ovaj karcinom invazivniji, teže se liječi i ima veću stopu recidiva nakon provedenog liječenja. Kao potvrđeni faktori rizika u HIV–pozitivnih

žena navode se dokaz infekcije HPV–om podtipovima 16 i 18, broj CD4+ limfocita <200/μl te dob >34 godine. Infekcija HIV–om ne utječe bitno na liječenje i zbrinjavanje CIN–a i karcinoma vrata maternice. Važno je češće raditi citološke testove po Papanicolaou kako bi se rano otkrila progresija bolesti. HAART može pridonijeti izlječenju infekcije HPV– om, kao i regresiji CIN–a, ali nema jasnog povoljnog učinka na izlječenje karcinoma.

Planocelularni karcinom anusa i vulve: Planocelularni karcinom anusa (vidi i str. 177) i vulve (vidi str. 2129) uzrokuje HPV a češće se pojavljuju u osoba zaraženih HIV–om. Smatra se da je njihova veća učestalost u HIV–pozitivnih osoba posljedica veće učestalosti rizičnog spolnog ponašanja, primjerice receptivnog analnog odnosa, a ne samog HIV–a. Displazija anusa je također česta, a sam planocelularni karcinom može biti veoma agresivan. Liječi se kirurškom ekstripacijom, zračenjem i polikemoterapijom (mitomicin ili cisplatin plus 5–fluorouracil).