Bolesti srčanih zalistaka

Bilo koja srčana valvula može postati stenotična ili insuficijentna te izazvati hemodinamske promjene dugo prije pojave objektivnih simptoma. Najčešće se insuficijencija ili stenoza događa na jednoj izoliranoj valvuli, ali istodobno može postojati i više valvularnih poremećaja.

Liječenje ovisi o težini bolesti, ali obično uključuje katetersku valvuloplastiku (npr. perkutanu balonsku komisurotomiju, valvulotomiju) ili kirurški zahvat (npr. komisurotomiju, valvuloplastiku ili zamjenu zaliska). U upotrebi su dvije vrste valvularnih proteza: biološka i mehanička (metalna).

Tradicionalno se mehanička valvula koristila u bolesnika <65 god. te u starijih bolesnika s dužom očekivanom dobi preživljavanja, jer biološka valvula propada nakon 10–12 god. Bolesnici sa mehaničkom umjetnom valvulom zahtijevaju doživotnu antikoagulantnu terapiju (ciljni INR 2,5–3,5) radi sprečavanja tromboembolizma te antibiotsku terapiju prije nekih invazivnijih medicinskih ili stomatoloških zahvata (radi prevencije endokarditisa). Biološka umjetna valvula, koja ne zahtijeva antikoagulantnu terapiju, bila je korištena u bolesnika >65 god., mlađih bolesnika sa očekivanom dobi preživljavanja <10 god. te bolesnika sa lezijama desnog srca. Međutim, novija generacija bioloških valvula ima duži rok trajanja nego starije generacije bioloških umjetnih valvula, te se u svakog bolesnika mora individualno razmotriti najbolja opcija.

Žene u fertilnoj dobi koje moraju zamijeniti valvulu a planiraju trudnoću trebaju odvagnuti povišeni rizik od teratogenosti varfarina u slučaju ugradnje mehaničke valvule, s jedne strane, i ubrzanu degeneraciju biološke umjetne valvule, s druge strane. Ovi se rizici mogu smanjiti zamjenom varfarina heparinom u prvih 12 i zadnjih 12 tjedana trudnoće ili češćim ehokardiografskim pregledima. Profilaksa endokarditisa indicirana je kod gotovo svih bolesti srčanih zalistaka (vidi TBL. 77–3 na str. 730).