Toksičnost plinova

Razni fiziološki (npr. O2, N2, CO2) i nefiziološki (npr. ugljikov monoksid) plinovi mogu izazvati simptome prilikom ronjenja.

Toksičnost O2: Do toksičnosti O2 tipično dolazi kada parcijalni tlak dosegne 1,6 atmosfera, što je jednako dubini od ~60 m kad se udiše zrak. Simptomi su parestezije, žarišne konvulzije, vrtoglavica, mučnina, povraćanje i suženje vidnog polja. Oko 10% bolesnika ima generalizirane konvulzije ili sinkopu, što u pravilu dovodi do utapanja.

Opijenost dušikom (dušična narkoza): Kad se na dubinama >30 m udiše komprimirani zrak, povišeni parcijalni tlak N2 ima anestetički učinak sličan dušikovom oksidu. Dušična narkoza (“pijanstvo velikih dubina”) uzrokuje simptome i znakove slične onima kod intoksikacije alkoholom (npr. smanjene intelektualne i neuromuskularne sposobnosti, promjene ponašanja i osobnosti). Promjene u prosuđivanju mogu dovesti do utapanja. Na dubinama >91 m može doći do halucinacija i gubitka svijesti.

Budući da se ronioci prilikom izrona brzo oporavljaju, dijagnoza se postavlja klinički. U liječenje spada hitno, ali kontrolirano izranjanje. Dušična narkoza se može spriječiti korištenjem helija za razrjeđivanje O2 za duboko ronjenje, jer helij nema anestetičke osobine N2. Međutim, primjena čistih mješavina helija/O 2povećava opasnost od razvoja neurološkog sindroma velikih dubina (vidi str. 2626).

Trovanje s CO2: Hipoventilacija može biti posljedica neodgovarajućeg disanja, uskog ronilačkog odijela, prevelikog napora, neispravnog regulatora, ronjenja na velikim dubinama ili zagađenja dopremljenog zraka izdahnutim plinovima. Hipoventilacija može povećati razinu CO2 u krvi i izazvati osjećaj nedostatka zraka i sedaciju. U teškim slučajevima može doći do mučnine, povraćanja, omaglice, glavobolje, ubrzanog disanja, crvenjenja lica, smetenosti, konvulzija i gubitka svijesti.

Na blage slučajeve se posumnja ako ronioci često imaju s ronjenjem povezane glavobolje ili brzo troše svoje zalihe zraka. Hipoventilacija se obično smiruje tijekom izrona; zbog toga pretraga na plinove u arterijskoj krvi nakon ronjenja tipično ne otkriva povišenje razina CO2. Liječi se postupnim izranjanjem i dovršetkom ronilačkih vježbi ili otklanjanjem uzroka.

Trovanje ugljikovim monoksidom: (Vidi i str. 2662). Ugljikov monoksid može ući u zrak koji udiše ronilac ako se ulazna valvula kompresora nalazi preblizu izlazne, ili ako sredstvo za podmazivanje u neispravnom kompresoru postane prevruće te djelomice izgara, stvarajući ugljikov monoksid.

Simptomi su mučnina, glavobolja, slabost, nespretnost i psihičke promjene. U teškim slučajevima može doći do konvulzija, sinkope ili kome. Dijagnoza se postavlja otkrivanjem povišene razine karboksihemoglobina (COHb) u krvi; očitanja pulsne oskimetrije nemaju dijagnostičku vrijednost i obično su normalna jer pulsni oksimetar ne razlikuje oksihemoglobin i COHb. Ronilački aparat ronioca treba testirati na ugljikov monoksid.

Liječi se 100%–tnim O2 (visoki protok), najbolje preko maske u koju se ne izdiše ponovno, što smanjuje poluživot COHb od 4–8 h na sobnoj temperaturi na 40–80 min. U teškim slučajevima je indicirano hiperbarično liječenje O2, kako bi se poboljšala oksigenacija tkiva i dodatno smanjio poluživot COHb na 15–30 min.

Neurološki sindrom velikih dubina: N a dubinama 180 m, osobito kod brze kompresije uz udisanje mješavine helija/O2 može se razviti slabo shvaćeni sindrom neuromuskularnih i moždanih poremećaja. Simptomi su mučnina, povraćanje, fini tremor, nekoordinacija, omaglica, zamor, pospanost, mioklonični grčevi, grčevi u želucu i smanjenje intelektualnih i psihomotoričkih sposobnosti. Dijagnoza se postavlja klinički.