Radijacijske ozljede

Ionizirajuće zračenje oštećuje tkivo na različite načine ovisno o vrsti i jačini radijacije te veličini izloženog područja. Simptomi mogu biti lokalni (npr. opekotine) ili sistemski (npr. akutna radijacijska bolest). Dijagnoza se postavlja iz anamnestičkih podataka ili ponekad korištenjem Geigerovog ili alfa brojača. Osim izolacija i dekontaminacije terapijske mjere su uglavnom potporne. Inhibitori apsorpcije ili kelirajući agensi mogu biti korisni kod kontaminacije specifičnim radionuklidima, a prognoza počiva na broju limfocita u prvih 24 do 72 h.

Radijaciju izazivaju elektromagnetski valovi visoke energije (x–zrake, gama zrake) ili čestice (alfa čestice, beta čestice, neutroni) koje emitiraju radioaktivni elementi ili umjetni izvori (npr. x–zrake i uređaji za radioterapiju).

Alfa čestice su jezgre helija koje emitiraju razni radionuklidi (plutonij, radij, uran) koje ne mogu prodrijeti u kožu dublje od 0,1 mm. Beta čestice su elektroni visoke energije oslobođeni iz jezgri nestabilnih atoma (cezij–137, jod– 131) a mogu prodrijeti u kožu do 2 cm izazivajući oštećenje sluznice i podsluznice. Neutroni su električni neutralne čestice izbačene iz jezgri nekih radioaktivnih atoma nastalih u nuklearnim reaktorima (reaktori, linearni akceleratori). Oni prodiru još dublje u kožu (>2 cm) i u srazu sa stabilnim atomima izazivaju emisiju alfa i beta čestica i gama radijaciju. Gama radijacija i x–zrake su elektromagnetsko zračenje velike energije (fotoni) koji mogu prodrijeti u ljudska tkiva i više centimetara.

Zbog navedenih osobina alfa i beta čestice izazivaju najveća oštećenja kad su radioaktivni elementi koji ih emitiraju unutar tijela (unutarnja kontaminacija) ili direktno na koži, jer samo tkivima u najbližem dodiru prijete oštećenja. Gama i x–zrake mogu izazvati oštećenja na velikoj udaljenosti od izvora i u pravilu uzrokuju akutni radijacijski sindrom (vidi str. 2602).

Mjerenja: Uobičajene mjerne jedinice su rendgen, gray i sievert. Rendgen (R) je količina x ili γ ionizirajućeg zračenja u zraku. Gray (Gy) je količina energije koju je apsorbiralo tkivo. Kako razne vrste zračenja imaju različit biološki učinak za određenu količinu energije (npr. neutroni i alfa čestice imaju jači učinak), doza u Gy se korigira faktorom kvalitete i tada izražava u sievertima (SV). U današnjoj nomenklaturi Gy i Sv su zamijenili rad i rem (Gy =100 rad; Sv = 100 rem) i u suštini su jednaki kad opisuju gama ili beta radijaciju.

Izloženost: Dva glavna tipa izloženosti zračenju su kontaminacija i iradijacija. Mnogi radijacijski incidenti uključuju oba tipa.

Kontaminacija nastaje nakon kontakta s radioaktivnim materijalom, najčešće kad je on u obliku prašine ili tekućine i nije u potpunosti uklonjen. Vanjska kontaminacija je na koži i odjeći, odakle može otpasti ili se skinuti trljanjem, kontaminirajući pri tom druge ljude i objekte. Radioaktivni materijal se može apsorbirati kroz pluća, GI trakt ili kožu prekinutog kontinuiteta. Apsorbirani materijal se prenosi na različita mjesta u tijelu (npr. koštana srž), gdje nastavlja oslobađati radijaciju sve dok se ne ukloni ili se ne raspadne. Unutarnju kontaminaciju je teže ukloniti.

Iradijacija je izloženost penetrirajućoj radijaciji, a ne radioaktivnom materijalu (npr. nije prisutna kontaminacija). U tipičnim slučajevima se radi o gama i x–zračenju. Iradijacija može zahvatiti cijelo tijelo i izazvati sustavne simptome i radijacijski sindrom (str. 2602) ili mali dio tijela (npr. kod terapijske radijacije) s posljedičnim lokalnim simptomima.

Izvori: Ljudi su neprekidno izloženi malim dozama prirodnog zračenja u koje spada kozmičko zračenje i koje je većinom blokirano atmosferom. Izloženost je stoga veća kod ljudi koji žive na visinama i tijekom letenja zrakoplovom. Radioaktivni elementi, a posebno plin radon, su također prisutni u mnogim stijenama i mineralima. Ovi elementi završavaju u brojnim tvarima, uključujući hranu i konstrukcijske materijale. Izloženost radonu predstavlja otprilike 2/3 ukupne doze prirodnog zračenja.

Ljudi su također izloženi radijaciji iz umjetnih izvora, uključujući nuklearno oružje (npr. tijekom testiranja) i različite medicinske testove i terapijske postupke. Prosječna osoba primi ukupno oko 3 do 4 mSv godišnje iz prirodnih i umjetnih izvora (vidi TBL. 317–1). Velike količine zračenja, nažalost, iscurile su iz reaktora nekoliko puta, poput dobro poznate nesreće na Three Mile Islandu u Pensilvaniji 1979. i u Černobilu u Ukrajini 1986. godine. Izloženost radijaciji iz Three Mile Island je bila minimalna, jer su ljudi koji su živjeli unutar 1,6 km od reaktora bili izloženi radijaciji od tek oko 0,08 mSv. Istovremeno su ljudi koji su živjeli u blizini černobilskog reaktora bili izloženi radijaciji do otprilike 430 mSv, više od 30 ih je umrlo, a mnogo više njih zadobilo brojne radijacijske ozljede; značajno zračenje izmjereno je u gotovo svim dijelovima Istočne Europe, u dijelovima Zapadne Europe, u Aziji i u SAD–u. Ukupno gledajući, ako se isključi Černobil, izloženost radijaciji iz reaktora u prvih 40 godina korištenja nuklearne energije je rezultirala s 35 ozbiljnih slučajeva radijacije s posljedičnim letalnim ishodom, od kojih nijedna nije bila povezana s komercijalnim elektrocentralama. Među značajnim događajima su svakako i detonacije atomskih bombi iznad Japana 1945. godine, koje su usmrtile >100.000 ljudi zbog eksplozivnih povreda a još stotine tisuća ljudi je umrlo od radijacijske bolesti i drugih sekundarnih povreda.

TABLICA 317-1

PROSJEČNA GODIŠNJA IZLOŽENOST ZRAČENJU U SAD

IZVOR

DOZA (milisievert)

Uobičajeni prirodni izvori

Radon (plin)

2,00

Ostali zemaljski izvori

0,28

Radijacija iz svemira

0,27

Prirodni unutarnji radioaktivni i elementi

0,39

Ukupno

2,94

Umjetni izvori

Dijagnostičke X–zrake (za prosječnu osobu)

0,39

Nuklearna medicina

0,14

Potrošački proizvodi

0,10

Nuklearni otpad nakon testiranja oružja

<0,01

Nuklearna industrija

<0,01

Ukupno

0,63

Ukupna godišnja izloženost

3,6

Ostali izvori

Zračni prijevoz

0,005/h leta

Snimanje zubi

0,09

Snimanje prsnog koša

0,10

Irigografija

8,75

Veliki problem je moguće namjerno izlaganje zračenju terorističkim aktivnostima. Mogući scenariji variraju od limitiranog raspršivanja radioaktivnih tvari bez eksploziva do raspršivanja korištenjem klasičnog eksploziva (tzv. “prljave bombe”) radi napada na nuklearne reaktore te korištenjem nuklearnog oružja.

Patofiziologija

Ionizirajuće zračenje oštećuje mRNK, DNK i proteine izravno ili stvaranjem vrlo reaktivnih slobodnih radikala. Pri dostatno visokim dozama dolazi do nekroze stanica, dok niže doze mogu ometati proliferaciju stanica. Oštećenje ostali staničnih komponenti proizvodi progresivnu hipoplaziju, atrofiju i, u krajnjem slučaju, fibrozu. Genetička oštećenja mogu rezultirati malignom transformacijom ili prenosivim genetskim defektom.

Tkiva koja se inače kontinuirano i brzo obnavljaju posebno su osjetljiva na zračenje. Najosjetljiviji su limfociti, a slijede ih sa sve manjom osjetljivošću gonade, proliferacijske stanice koštane srži, crijevne epitelne stanice, epidermis, hepatociti, epitel alveola i žučnih vodova, epitelne stanice bubrega, endotelne stanice (pleura i peritoneum), živčane stanice, koštane stanice te stanice mišičinog i vezivnog tkiva.

Razina zračenja na kojoj počinje toksični učinak ovisi o vremenskim intervalima zračenja (npr. jednostruka brza doza od nekoliko Gy nanosi više štete nego kad je ista doza tijekom nekoliko tjedana ili mjeseci). Odgovor na zračenje ovisi i o veličini izloženog dijela tijela. Značajna bolest je sigurna, a i smrtni ishodi se dešavaju nakon ozračivanja cijelog tijela s >4,5 Gy; ipak desetine Gy se dobro toleriraju kad se primjenjuju duži period na manja područja tkiva (npr. kod terapije karcinoma).

Djeca su osjetljivija na radijacijsku terapiju jer imaju jače izraženu staničnu proliferaciju i veći broj staničnih dioba.

Simptomi i znakovi

Simptomi i znakovi ovise o tome je li radijacijom zahvaćeno cijelo tijelo (akutni radijacijski sindrom) ili ograničeno područje.

Akutni radijacijski sindrom: N e k o l i k o različitih sindroma nastaje nakon ozračivanja cijelog tijela. Imaju 3 različite faze: prodromalnu fazu (0 do 2 dana nakon izloženosti zračenju) s letargijom, mučninom i povraćanjem, latentnu asimptomatsku fazu (1 do 20 dana nakon ekspozicije) i fazu jasne sustavne bolesti (2 do 60 dana nakon izlaganja), koja se klasificira prema glavnom pogođenom organskom sustavu. Simptomi i vremenski tijek su usko vezani s primljenom dozom zračenja, pa se čak i koriste radi procjene doze.

Cerebralni sindrom, koji nastaje uslijed iznimno visokih doza zračenja (>10 Gy) cijelog tijela, uvijek je fatalan. Prodromalni simptomi se razviju unutar nekoliko minuta do jednog sata nakon izloženosti. Latentne faze nema ili je slabo izražena te odmah nastaje tremor, konvulzije, ataksija, cerebralni edem i smrt unutar nekoliko sati do jednog ili dva dana.

GI sindrom nastaje zbog ozračivanja cijelog tijela dozama 4 Gy s dominantnim simptomima oštećenja GI sustava. Prodromalni simptomi su često naglašeni, nastaju unutar 2 do 12 sati i prestaju nakon 2 dana. Tijekom latentnog perioda od 4 do 5 dana umiru stanice sluznice GI sustava, što je praćeno mučninom, povraćanjem i proljevom rezistentnim na liječenje. To dovodi do dehidracije i elektrolitskog disbalansa, smanjenja volumena plazme i vaskularnog kolapsa. Može nastati nekroza crijeva s bakterijemijom i sepsom. Smrt je česta, a preživjeli najčešće obole od hematopoetskog sindroma.

Hematopoetski sindrom nastaje uslijed ozračivanja cijelog tijela dozama >2 G. Umjereni prodromalni simptomi mogu nastati nakon 6 do 12 sati i trajati 24 do 36 sati. U perifernoj krvi odmah dolazi do limfopenije, koja kulminira za 24 do 36 h. Međutim, tijekom latentnog perioda od >1 tjedna bolesnik nema simptome, premda funkcija koštane srži slabi. Neutropenija je najizraženija od 2. do 4. tjedna i zajedno sa smanjenom produkcijom antitijela uzrokuje različite infekcije, dok trombocitopenija nastaje unutar 3 do 4 tjedna i može perzistirati mjesecima, a izaziva petehije i sluznična krvarenja. Anemija se sporo razvija jer postojeći eritrociti imaju duži vijek trajanja od leukocita i trombocita. Preživjeli bolesnici imaju povećani rizik od nastanka leukemija.

Lokalne ozljede: Ozračivanje gotovo svakog organa može izazvati akutne i kronične štetne učinke. U većine bolesnika štetni učinci su posljedica terapijskog zračenja (vidi TBL. 317–2 kao i Radioterapija na str. 1158).

Dijagnoza

Nakon akutne izloženosti zračenju potrebno je uraditi biokemijske nalaze, analizirati urin te KKS s diferencijalnom krvnom slikom. Potrebno je odrediti krvnu grupu i interreakciju te uzeti krv za HLA tipizaciju za slučaj da su potrebne transfuzije krvi ili transplantacija koštane srži.

Treba odrediti broj limfocita 24, 48 i 72 sata nakon ozračivanja radi procjene inicijalne doze zračenja i prognoze (vidi TBL. 317–3). KKS treba ponoviti svakih tjedan dana radi praćenja aktivnosti koštane srži, a ranije ukoliko to iziskuje klinička slika.

TABLICA 317-2

LOKALNA RADIJACIJSKA OZLJEDA*

IZLOŽENO TKIVO

ŠTETNI UČINCI

Mozak

Vidi str. 1920

Srce i krvne žile

Bol u prsima, radijacijski perikarditis, radijacijski miokarditis

Koža

Lokalni eritem s jakim osjećajem pečenja ili žarenja, kserodermija, keratoza, teleangiektazije, gubitak kose (unutar 5 do 21 dan od ekspozicije)

Doza >5 Gy: vlažna gangrena, ulceracije

Dugotrajni učinci: Progresivna fibroza, planocelularni karcinom

Gonade

Doza 0,01 do 0,015 Gy:

Smanjena spermatogeneza, amenoreja, oslabljen libido

Doza 5–6 Gy: sterilitet

Glava i vrat

Upala sluznica, odinofagija, karcinom štitnjače

Mišići i kosti

Miopatija, neoplastične promjene, osteosarkom

Oči

Doza 0,2 Gy: Katarakta

Pluća

Radijacijski pneumonitis

Doza >30 Gy:

Ponekad fatalna plućna fibroza

Bubrezi

Smanjena GF, smanjena funkcija bubrežnih tubula Visoka doza (6 mj. do 1 god. latentni period): Proteinurija, renalna insuficijencija, anemija, hipertenzija

Kumulativna doza >20 Gy u <5 tj.: Radijacijska fibroza, oligurično zatajenje bubrega

Kralježnična moždina

Doza >50 Gy: Mijelopatija, neurološka disfunkcija

Fetus

Smanjenje rasta, kongenitalne malformacije, poremećaji metabolizma, rak, fetalna smrt

*U pravilu zbog radioterapije.

TABLICA 317-3

ODNOS IZMEĐU BROJA LIMFOCITA 48 SATI NAKON ZRAČENJA, DOZE RADIJACIJE* I PROGNOZE

NAJNIŽI BROJ LIMFOCITA (STANICA/ L)

DOZA RADIJACIJE (Gy)

PROGNOZA

1500 (normalan)

0,4

Odlična

1000–1499

0,5–1,9

Dobra

500–999

2,0–3,9

Povoljna

100–499

4,0–7,9

Slaba

<100

8,0

Gotovo uvijek fatalna

*Ozračenost cijelog tijela (prosječna doza).

Preneseno i prerađeno iz Mettler FA Jr, Voelz GL: Major radiation exposure—what to expect and how to respond, New England Journal of Medicine 346:1554– 1561, 2002.

Kontaminacija: Ukoliko su uključeni radionuklidi, cijelo tijelo treba pregledati Geigerovim brojačem radi otkrivanja vanjske kontaminacije. Istodobno zbog moguće unutarnje kontaminacije nos, uši, usta i rane treba obrisati vlažnom krpom koje se potom testira brojačem. Na radioaktivnost treba testirati i urin, feces i povraćeni sadržaj.

Prognoza

Za neliječene bolesnike ozračene po cijelom tijelu LD50 (doza fatalna za 50% bolesnika unutar 60 dana) je oko 4 Gy; izloženost zračenju 6 Gy je gotovo uvijek fatalna. Preživljenje je moguće uz ozračivanje <6 Gy i obrnuto je proporcionalno ukupnoj dozi. I vrijeme koje protekne do smrtnog ishoda obrnuto je proporcionalno dozi. Smrt nastaje unutar nekoliko sati ili par dana ukoliko se razvije cerebralni sindrom, a najčešće nakon 3 do 10 dana kod GI sindroma. Kod hematopoetskog sindroma smrt može nastati unutar 2 do 4 tjedna zbog infekcije ili unutar 3 do 6 tjedana zbog masivnog krvarenja. Pacijenti koji su bili izloženi ozračivanju cijelog tijela dozama <2 Gy trebali bi se potpuno oporaviti za mjesec dana, iako su dugotrajne posljedice moguće (npr. rak).

Za liječene bolesnike LD50 je oko 6 Gy, a ponekad bolesnici prežive zračenje i do 10 Gy.

Liječenje

Izloženost zračenju može biti praćena i fizičkim povredama (npr. zbog udarnog vala ili pada), koje postaju opasnije po život nego samo ozraèivanje i treba ih tretirati odmah (str. 2549). Liječenje traume se ne smije odgađati zbog eventualnog čekanja na specijalizirana sredstva i ekipe za liječenje posljedica zračenja. Standardne mjere opreza koje se koriste kod uobičajenih postupaka liječenja trauma dovoljna su za zaštitu tima koje liječi ozračene i istodobno ozlijeđene bolesnike.

Hospitalizacija: Agencije koje bolnicama daju akreditive traže od njih protokole uvježbanost svih zaposlenika za postupanje s radioaktivnom kontaminacijom. Dok se uoči kontaminacija na nekom bolesniku treba ga izolirati u označenom području i započeti s dekontaminacijom, a istovremeno obavijestiti bolničku službu za sigurnost od zračenja, dužnosnike javnog zdravstva, tim za opasne materijale i agencije za provedbu zakona radi otkrivanja izvora radioaktivnosti.

Sve površine u području tretmana bolesnika mogu se prekriti plastičnim plahtama radi sprječavanja kontaminacije prostora, s tim da ove radnje ne smiju nikada imati prednost pred obavljanjem medicinske stabilizacije. Korpe za otpad (označene s “Oprez, radioaktivni materijal”), spremnici za uzorke i Geigerovi brojači trebaju biti lako dostupni. Svi aparati koji su bili u kontaktu s prostorom ili s bolesnikom (uključujući aparate u ambulantnom vozilu) trebaju ostati izolirani do potvrde o nepostojanju kontaminacije.

Osoblje treba nositi kape, maske, halje, rukavice i prekrivače za obuću, a sva otvorena mjesta na zaštitnim sredstvima treba zalijepiti trakom. Korištenu opremu treba staviti u posebno obilježene vreće ili kontejnere. Svi moraju nositi dozimetre radi mjerenja količine primljenog zračenja. Osoblje treba rotirati radi smanjenja izloženosti, a trudnice udaljiti od područja tretmana bolesnika.

Dekontaminacija: Nakon izolacije u označenim područjima potrebno je oprezno ukloniti odjeću radi smanjenja širenja kontaminacije i odložiti je u posebno obilježene kontejnere. Time se ukloni 90% vanjske kontaminacije. Kontaminiranu kožu treba prati toplom vodom i blagim deterdžentima sve dok se radioaktivnost ne smanji na otprilike polovinu od početne ili dok opetovano pranje više ne snižava razinu kontaminacije. Sve rane treba prekriti tijekom pranja da ne bi došlo do prodora radioaktivnog materijala. Trljanje može biti čvršće, ali ne smije abradirati kožu. Posebnu pažnju treba obratiti na nokte i kožne nabore. Nisu neophodne posebne kelirajuće otopine koje sadrže etilendiamintetraoctenu kiselinu.

Rane treba provjeriti Geigerovim brojačem i ispirati do normaliziranja razine zračenja. Ponekad je potrebno uklanjanje nekrotičnog tkiva. Strana tijela treba ukloniti u kontejnerima od olova.

Progutani radioaktivni materijal treba odmah ukloniti izazivajući povraćanje ili ispiranjem neposredno nakon ekspozicije. Kod oralne kontaminacije indicirano je opetovano ispiranje usta fiziološkom otopinom ili razrijeđenim vodikovim peroksidom. Dekontaminacija očiju se izvodi usmjeravanjem mlaza vode ili fiziološke otopine lateralno radi izbjegavanja kontaminacije suznog kanala.

Dodatne specifične mjere unutarnje dekontaminacije ovise o vrsti radionuklida i zahtijevaju konzultaciju sa specijalistom. Kod izloženosti radioaktivnom jodu (koju treba predmnijevati kod incidenata u reaktorima ili nuklearne eksplozije) što prije treba dati kalijev jodid (KJ), jer mu se učinkovitost značajno smanjuje unutar nekoliko sati od izloženosti zračenju. Može se dati u obliku tableta ili prezasićene otopine (odrasli 130 mg; za dob od 3 do 18 god. 65 mg; 1 do 36 mj. 32 mg, <1 mj. 16 mg). Za tretiranje unutarnje kontaminacije radioaktivnim tvarima dostupni su brojni kelirajući agensi poput prezasićenog KJ (radioaktivni jod), kalcijev ili cinkov dietilenetriamin penta–acetat (plutonij–239 ili itrij–90), Prusko plavo (cezij–137, rubidij–82, talij–201) ili oralne kalcijeve ili aluminijeve fosfatne solucije (radioaktivni stroncij).

Ne treba dekontaminirati osobe ozračene iz vanjskog izvora i pri tom nekontaminirane.

Specifično liječenje: Simptomatsko liječenje se provodi prema potrebi a uključuje postupke za liječenje šoka i anoksije, ublažavanje bolova i anksioznosti te davanje sedativa za suzbijanje konvulzija (lorazepam 1 do 2 mg IV), antiemetika za kontrolu povraćanja (metoklopramid 10 do 20 mg IV svakih 4 do 6 sati; proklorperazin 5 do 10 mg IV svakih 4 do 6 sati; ondansetron 4 do 8 mg IV svakih 8 do 12 sati) i antidijaroika protiv proljeva (kaolin/ pektin 30 do 60 ml PO nakon svake stolice; loperamid 4 mg PO u početku, zatim 2 mg PO nakon svake stolice).

Budući da je akutni cerebralni sindrom smrtonosan, liječenje je palijativno a podrazumijeva zbrinjavanje šoka i anoksije, ublažavanje bolova i anksioznosti, te davanje sedativa za kontrolu konvulzija.

GI sindrom se liječi agresivnom nadoknadom tekućine i elektrolita. Radi odmora crijeva treba započeti s parenteralnom prehranom. Antibiotici širokog spektra se odmah daju u slučaju febriliteta (npr. imipenem 500 mg IV svakih 6 h), ali septični šok uzrokovan pridruženim infekcijama ipak ostaje glavni uzrok smrti.

Kod hematopoetskog sindroma, s potencijalno smrtonosnom infekcijom, krvarenjem i anemijom, postupak je isti kao kod hipoplazije i pancitopenije srži, bez obzira na uzroke (vidi Aplastična anemija na str. 1041). Anemiju i trombocitopeniju treba liječiti transfuzijama krvnih produkata, a hematopoetske faktore rasta (faktor koji stimulira rast kolonije granulocita i faktor koji stimulira rast kolonije granulocita i makrofaga) i antibiotike treba dati radi liječenja neutropenije i neutropenične vrućice (str. 1062). Neutropenične bolesnike treba izolirati. Vjerojatnost oporavka koštane srži je slaba ukoliko je bolesnik ozračen s >4 Gy, pa hematopoetske faktore rasta treba dati čim prije. Transplantacija matičnih stanica ima ograničen uspjeh, ali je treba razmotriti kod ozračivanja >7 do 8 Gy (str. 1371).

Nema specifičnog praćenja niti liječenja oštećenja pojedinih organa osim uobičajenog praćenja znakova bolesti (npr. pregled očiju zbog katarakte, testovi funkcije štitnjače radi tireoiditisa). Maligne bolesti uzrokovane zračenjem liječe se na isti način kao i slični spontani tumori.

Profilaksa

Profilaksa izloženosti zračenju se postiže smanjenjem vremena ozračivanja, povećanjem razdaljine od izvora zračenja i korištenjem zaštitnih sredstava. Zaštita od poznatih radioaktivnih izvora može se lako postići s olovnim pregačama ili komercijalno dostupnim transparentnim ogrtačima. Istovremeno nije provediva zaštita protiv širokog spektra katastrofa poput nuklearne nesreće ili napada. Stoga je najbolje provesti evakuaciju iz područja izloženosti u trajanju od tjedan dana ukoliko je predviđena ukupna doza >0,05 Gy, a ukoliko će se na tom području ljudi tijekom života ozračiti s >1 Gy, treba ih potpuno preseliti negdje drugo. Ako je evakuaciju nemoguće provesti nekakvu zaštitu mogu pružiti i betonski i metalni zakloni, poput podruma.

Ljudi koji žive unutar 16 km (10 milja) od nuklearnih postrojenja trebaju imati slobodan pristup tabletama KJ. One se mogu dobiti u lokalnim ljekarnama i javnim zdravstvenim agencijama. Mnogi lijekovi i kemikalije (npr. sumporovodični spojevi) povećavaju postotak preživjelih u životinja ukoliko se primijene prije iradijacije. Međutim, niti jedan od njih nije prikladan za ljude.

Osoblje koje radi s radioaktivnošću treba nositi dozimetre a treba ih redovito kontrolirati radi eventualnih znakova prekomjerne izloženosti zračenju. Standardna profesionalna granica je 0,05 Gy godišnje. Za medicinsko osoblje koje sudjeluje u liječenju hitnih stanja preporučena granica u slučajevima gdje se ne radi o spašavanju života je 0,05 Gy, a kad se radi o spašavanju života 0,25 Gy.