Ultrasonografija

(Vidi i Pogl. 331 na str. 2724.)

U komplementarnu i alternativnu medicinu (KAM) ide niz postupaka i terapijskih pristupa koji su nastajali diljem svijeta, a ne temelje se na standardnoj, zapadnoj medicinskoj znanosti. Naziva se “alternativnom” medicinom kad se primjenjuje samostalno, a “komplementarnom” kad se provodi uz konvencionalnu medicinu. Izraz “integrativna” medicina označava upotrebu svih primjerenih intervencija, konvencionalnih i alternativnih, usmjerenih na čitavu osobu i reafirmira odnos između liječnika i pacijenta. U daljnjem će se tekstu radi jednostavnosti rabiti samo izraz “alternativna medicina”.

Alternativna medicina obuhvaća terapijske mjere i zdravstvene zahvate koji se mahom ne podučavaju u medicinskim školama, no mnoge od njih su popularne, a neke se čak primjenjuju u bolnicama i osiguravajuća društva ih refundiraju. Sve veći broj pacijenata u zapadnim zemljama ima iskustva s alternativnom medicinom. U SAD–u je 2002. godine 36% ljudi >18 god. koristilo neke alternativne mjere; ako se u to uključi i molitva sa zdravstvenim namjerama, onda taj broj raste na 62%.

Premda nije uvijek lako povući razgraničenje između konvencionalne i alternativne medicine, postoji temeljna filozofska razlika. Konvencionalna medicina obično definira zdravlje kao izočnost bolesti, koja je većinom posljedica izoliranih čimbenika (npr. patogeni mikroorganizmi, biokemijski otkloni), a terapija se u pravilu temelji na farmakološkim i kirurškim intervencijama. Alternativna medicina s druge strane definira zdravlje kao fizičku, emocionalnu i spiritualnu ravnotežu tjelesnih sustava, koja se odnosi na cijelu osobu; pristup je “holistički”. Smatra se da je bolest posljedica neusklađenosti između tjelesnih sistema. Teorijski se više temelji na putovima energije i funkciji, a manje na anatomiji i strukturnoj organizaciji. Liječenje se usmjerava na jačanje vlastitih obrambenih snaga, na uspostavu sistemske ravnoteže i na usmjeravanje energetskih protoka (ma što to značilo—op. prev.).

Pomoć od alternativne medicine se većinom traži za stanja poput bolova u leđima, napetosti, migrene, menopauznih tegoba, malignih bolesti i artritisa. Neki bolesnici traže alternativne intervencije kad konvencionalna medicina pruža malo nade, navlastito potkraj života.

Nacionalni zdravstveni institut SAD–a (NIH) je 1992. utemeljio Ured za alternativnu medicinu radi istraživanja djelotvornosti i neškodljivosti alternativnih postupaka. Taj je ured 1999. postao Nacionalni centar za komplementarnu i alternativnu medicinu (NCKAM, dostupan na www.nccam.nih.gov/).

Neke su se alternativne mjere pokazale učinkovite na specifična stanja. Takve se intervencije međutim primjenjuju daleko šire bez dokaza učinkovitosti. Neki od tih postupaka su dokazano beskorisni pa ih se ne može braniti. Drugi se ne mogu objasniti modernim znanstvenim pristupom. Većina ih nije dobro ispitana, no nedostatak dokaza ne znači i dokazanu neučinkovitost.

Podnošljivost većine ovih intervencija je dobra. Ipak, neke su potencijalno opasne. Najopasnija je primjena alternativnog umjesto dokazano korisnog konvencionalnog postupka, što se dešava ipak rijetko.

Budući da FDA ne odobrava na isti način lijekove i biljne pripravke, herbalni proizvođači ne moraju pružiti dokaze neškodljivosti usprkos činjenici da mnoge biljke sadrže tvari znatnih farmakoloških osobina. Alternativne terapije koje se služe tjelesnim manipulacijama i drugim, nekemijskim intervencijama, mogu također naštetiti. Za većinu postupaka alternativne medicine potencijalna štetnost nije ispitana ili isključena, ali je u više slučajeva jasno pokazana, što njeni proponenti nastoje umanjiti.

Alternativna se medicina može razvrstati na više načina, a svaki počiva na teorijama o nastanku bolesti ili o čimbenicima koji bolesti pridonose. Općenito se razlikuje pet kategorija (TBL. 330–1): alternativni sustavi, duhovno–tjelesne tehnike, biološki zasnovane intervencije, manipulativne metode i energetske terapije. Imena mnogih postupaka tek dijelom opisuju njihove sastojine.