Anksiozni poremećaji

Svaki čovjek povremeno osjeća strah i tjeskobu (anksioznost). Strah je emocionalni, tjelesni i odgovor ponašanjem na neposredno prepoznatljivu opasnost iz okoliša (npr. provalnik, nepažljiv vozač). Anksioznost je uznemirujuće, neugodno emocionalno stanje nervoze i nelagode; njezini su uzroci manje jasni. Anksioznost je manje povezana s točnim vremenom nastanka opasnosti; može se pojaviti u očekivanju opasnosti ili trajati nakon što je opasnost prošla ili se pojaviti bez jasne opasnosti. Anksioznost je često praćena tjelesnim promjenama i ponašanjima koja nalikuju onima izazvanima strahom.

Određeni stupanj anksioznosti predstavlja prilagođivanje; on može ljudima pomoći u pripremanju, izvođenju posla i vježbanju kako bi se njihovo djelovanje poboljšalo i pomoglo im da u potencijalno opasnim situacijama budu dovoljno oprezni. Međutim, iznad određene granice, anksioznost dovodi do disfunkcije i nepotrebne patnje. U tom trenutku ona predstavlja lošu adaptaciju pa se smatra poremećajem.

Anksioznost prati široki niz tjelesnih i duševnih poremećaja, no u nekima je vodeći simptom. Anksiozni poremećaji su najčešći od svih skupina psihijatrijskih poremećaja. Međutim, često se ne prepoznaju i zbog toga se ne liječe. Neliječena, kronična maladaptivna anksioznost može doprinijeti razvoju ili ometati liječenje nekih psihijatrijskih bolesti.

Etiologija

Uzroci anksioznih poremećaja nisu u potpunosti poznati, no obuhvaćaju i mentalne i tjelesne čimbenike. U mnogih se ljudi anksiozni poremećaji razvijaju bez jasnih prethodnih okidača. Anksioznost može biti odgovor na okolišne stresore, poput okončanja važne veze ili izlaganja po život opasnim zbivanjima. Neke tjelesne bolesti poput hipertireoze, feokromocitoma, hiperkorticizma, zatajenja srca, aritmija, astme i KOPB–a mogu neposredno izazvati anksioznost. Drugi tjelesni uzroci obuhvaćaju primjenu lijekova; učinci kortikosteroida, kokaina, amfetamina, pa čak i kofeina mogu oponašati anksiozne poremećaje. Apstinencija od alkohola, sedativa i nekih opojnih droga također može izazvati anksioznost.

Simptomi, znakovi i dijagnoza

Anksioznost se može pojaviti iznenada, kao panika, ili postupno tijekom više minuta, sati ili čak dana. Ona može trajati od nekoliko sekundi do nekoliko godina; dulje trajanje je karakterističnije za anksiozne poremećaje. Izraženost anksioznosti se proteže od jedva prepoznatljive potištenosti do potpune panike. Sposobnost podnošenja određene razine anksioznosti se od osobe do osobe razlikuje.

Anksiozni poremećaji mogu biti tako uznemirujući i onemogućavajući da može doći do depresije. S druge strane, anksiozni i depresivni poremećaj mogu postojati istovremeno, ili se prvo može razviti depresija dok se simptomi i znakovi anksioznog poremećaja pojavljuju kasnije.

Odluka o tome kad je anksioznost tako dominantna ili teška da predstavlja poremećaj ovisi o nekoliko varijabli te se mišljenja liječnika o tome kada postaviti dijagnozu razlikuju. Liječnici prvo na osnovi anamneze, fizikalnog pregleda i odgovarajućih laboratorijskih pretraga moraju utvrditi je li anksioznost nastala zbog tjelesne bolesti ili lijeka. Također moraju utvrditi predstavlja li anksioznost znak druge duševne bolesti. Ako se drugi uzroci ne pronađu te ako je anksioznost vrlo uznemirujuća i ometa funkcioniranje i ne prestaje sama od sebe nakon nekoliko dana, postoji anksiozni poremećaj koji treba liječiti.

Dijagnoza specifičnog anksioznog poremećaja počiva na karakterističnim simptomima i znakovima. Anksiozni poremećaji u obiteljskoj anamnezi (osim akutnih i posttraumatskih stresnih poremećaja) pomažu prilikom postavljanja dijagnoze, jer se čini kako neki bolesnici nasljeđuju sklonost istim anksioznim poremećajima koje imaju njihovi rođaci, kao i opću podložnost drugim anksioznim poremećajima. Međutim, čini se da neki bolesnici dobivaju isti poremećaj kao i njihovi rođaci kroz naučeno ponašanje.