Bolesti bubrega i mokraćnih putova

Svaka osoba ima dva bubrega. Svaki bubreg ima mokraćovod, koji odvodi mokraću iz središnjeg sakupljališta (bubrežne zdjelice) u mokraćni mjehur. Iz mokraćnog mjehura se mokraća izvodi kroz mokraćnu cijev iz tijela preko penisa u muškaraca i vulve u žena.

Najvažnija uloga bubrega je filtriranje metaboličkih otpadnih tvari i viška soli i vode iz tijela i pomaganje u njihovu odstranjenju iz tijela. Bubrezi također pomažu u reguliranju krvnog tlaka i stvaranju crvenih krvnih zrnaca. Svaki bubreg sadrži oko milijun filtriracijskih jedinica (nefrona). Nefron započinje kao zavijena, zdjelici slična, struktura (Bowmanova čahura koja sadrži klupko krvnih žila (glomerul). Obje strukture zajedno se nazivaju bubrežno tjelešce.

Krv ulazi u glomerul pod visokim tlakom. Većina tekućeg dijela krvi se cijedi kroz malene pore u stjenci krvnih žila glomerula i unutarnjeg sloja Bowmanove čahure, ostavljajući krvne stanice i većinu velikih molekula kao što su bjelančevine. Bistra procijeđena tekućina (filtrat) ulazi u Bowmanov prostor (zonu između unutarnjih i vanjskih slojeva Bowmanove čahure) te prelazi u cijev koja izlazi iz Bowmanove čahure. U prvom dijelu cijevi (proksimalni zavijene kanalić) većina soli, vode, glukoza i druge procijeđene tvari reapsorbiraju se i konačno vraćaju u krv. Bubreg također koristi energiju za posebno izlučivanje velikih molekula koje nisu bjelančevine, npr. za izlučivanje penicilina u bubrežni kanalić. Te se molekule izlučuju u mokraću i onda kad su prevelike za prolazak kroz pore glomerularnog filtra. Slijedeći dio nefrona je Henleova petlja. Kad tekućina prolazi kroz petlju, sol i više drugih elekrolita se izdvaja i ispumpava, pa preostala tekućina postaje razrijeđena. Razrijeđena tekućina prolazi u slijedeći dio nefrona (distalni zavijeni kanalić) gdje se još više natrija ispumpava van u zamjenu za kalij.

Tekućina iz više nefrona prolazi u jedan sabirni kanalić. U sabirnim kanalićima tekućina može nastaviti put kroz bubreg kao razrijeđena mokraća ili se voda može resorbirati iz mokraće i vratiti u krv, zbog čega mokraća bude mnogo koncentriranija. Preko hormona koji djeluju na bubrežnu funkciju tijelo kontrolira koncentraciju mokraće prema svojoj potrebi za vodom.

Mokraća stvorena u bubrezima otječe putem mokraćovoda (uretera) u mokraćni mjehur, ali ne pasivno poput vode kroz slavinu. Mokraćovodi su mišićne cijevi koje istiskuju svaku malenu količinu mokraće valovitim kontrakcijama. Na mjehuru svaki mokraćovod prolazi kroz sfinkter, mišić kružnog oblika koji se otvara kako bi propustio mokraću, a zatim se čvrsto zatvara poput otvora kamere.

Mokraća se nakuplja u mjehuru stalno dolazeći iz mokraćovoda. Mjehur koji se može proširiti postupno se povećava da se prilagodi povećanom volumenu mokraće. Kad se mjehur ispuni, živčani signali se šalju u mozak, prenoseći potrebu za mokrenjem.

Tijekom mokrenja, drugi sfinkter, smješten između mjehura i mokraćne cijevi (na izlazu iz mjehura) otvori se propuštajući mokraću van. Istodobno se kontrahira mjehur, stvarajući tlak koji tjera mokraću u mokraćnu cijev. Stezanje mišića trbušne stjenke doprinosi pritisku. Sfinkteri kroz koje mokraćovodi (ureteri) ulaze u mjehur ostaju čvrsto zatvoreni sprječavajući povratak mokraće u mokraćovode.