Bolesti zglobova i vezivnog tkiva

Bolesti koje pogađaju zglobove i strukture koje ih izgrađuju i okružuju―mišiće, kosti, hrskavice i tetive―smatraju se bolestima vezivnog tkiva budući da ove strukture sadrže veliku količinu vezivnog tkiva. Međutim, veliki broj ovih bolesti su autoimune bolesti, u kojima tijekom imunološke reakcije potaknute nekim okidačem, imunološki sustav reagira protiv vlastitog tkiva i proizvodi protutijela koja napadaju ova tkiva (autoantitijela).▲

Imunološka reakcija je obilježena upalom, što je normalan proces obnavljanja koji se povlači kad je obnavljenje završeno. Međutim, kod autoimunih bolesti upala može biti kronična što uzrokuje oštećenje normalnog tkiva. Na primjer, kod reumatoidnog artritisa kronična upala oštećuje zglobnu hrskavicu. Kod reumatoidnog artritisa i mnogih autoimunih bolesti upala zahvaća više zglobova, vjerojatno zato jer protutijela koja izazivaju oštećenje cirkuliraju tijelom u krvotoku.

Vezivno tkivo unutar i oko zglobova, te bilo gdje u tijelu, može biti zahvaćeno upalnim promjenama. Obično su zahvaćeni i mišići. Mogu biti zahvaćeni vreća koja omotava srce (osrčje ili perikard), ovojnica koja prekriva pluća (poplućnica ili pleura), čak i mozak. Vrsta i težina simptoma ovise o organima koji su pogođeni bolešću.

Dijagnoza

Svaka autoimuna bolest dijagnosticira se prema simptomima, nalazu liječničkog fizikalnog pregleda i laboratorijskim testovima. Ponekad se simptomi jedne bolesti preklapaju sa simptomima druge gotovo u potpunosti, da ih je teško razlikovati pa se dijagnosticira nediferencirana bolest vezivnog tkiva ili bolest preklapanja.

Anemija (nedovoljan broj crvenih krvnih stanica) je česta kod bolesti vezivnog tkiva. Sedimentacija eritrocita je broj koji pokazuje brzinu taloženja crvenih krvnih stanica u staklenici (epruveti) u kojoj se nalazi krv, a u ovim bolestima je obično iznad normale, tj. ubrzana je. Povišena vrijednost ukazuje na prisutnost upale, ali test sam za sebe ne određuje uzrok upalne reakcije. U slučaju blagih simptoma bolesti prateći sedimentaciju liječnik može odrediti je li bolest još uvijek aktivna.

U nekim bolestima vezivnog tkiva moguće je odrediti i izmjeriti količinu protutijela u krvi. Ako su protutijela specifična za bolest, njihova prisutnost potvrđuje dijagnozu. Na primjer, protutijela na dvostruku uzvojnicu DNK pojavljuju se gotovo uvijek samo kod sistemskog lupusa eritomatodesa. Međutim, u većini bolesti protutijela nisu specifična za bolest. Na primjer, 70% ljudi s reumatoidnim artritisom ima protutijelo koje zovemo reumatoidni faktor, ali ostali koji imaju ovu bolest nemaju reumatoidni faktor i on se može pojaviti kod nekoliko drugih bolesti. U ovakvim slučajevima laboratorijski nalazi mogu pomoći liječniku u postavljanju dijagnoze, ali je ne potvrđuju.

Kad bolest pogađa određeno tkivo ili organ, liječnik može biopsijom uzeti uzorak tkiva i pregledati ga pod svjetlosnim mikroskopom. Rezultati mogu pomoći u postavljanju dijagnoze ili u praćenju napredovanja bolesti.

Liječenje

Liječenje ovisi o vrsti i težini bolesti. Lijekovi se koriste za smirivanje upale. Ako upala uzrokuje opasne simptome ili čak kobne, potrebno je započeti s agresivnim liječenjem.

U lijekove koji smiruju upalu spadaju nesteroidni protuupalni lijekovi (NSAID ili NSAR) kao što su acetilsalicilna kiselina (aspirin) i ibuprofen, a koriste se za srednje jaku upalu ili kod manjih iznenadnih pogoršanja. Također, ovi lijekovi ublažuju bol. Neke je nesteroidne protuupalne lijekove moguće nabaviti bez recepta, ali za velike doze koje su potrebne u liječenju autoimunih bolesti potreban je recept. Nuspojave, najčešće želučani problemi, su neznatni ako se lijekovi uzimaju u više manjih doza. Međutim, nuspojave mogu biti brojne i teške, osobito ako se velike doze uzimaju dugo vremena.

Kortikosteroidi su sintetski oblik prirodnih hormona. Vrlo su moćni protuupalni lijekovi, a mogu se davati na usta (oralno) ili injekcijom (parenteralno). Od kortikosteroida koji se daju na usta najčešće se koristi prednizon. Nakon što se upala smiri primjenom velikih doza, manje doze se ponekad moraju uzimati više mjeseci ili godina. Nuspojave uzrokovane kortikosteroidima su puno ozbiljnije od onih koje uzrokuju nesteroidni protuupalni lijekovi. Neke od njih su povišeni šećer u krvi, povećan rizik od infekcija, osteoporoza, zadržavanje vode i krhkost kože. Kako bi se izbjegle ove nuspojave liječnici propisuju najmanje učinkovite doze, osobito u slučaju dugotrajnog liječenja.

Imunosupresivni lijekovi kao što su metotreksat, azatioprin i ciklofosfamid se koriste za svladavanje imunološke reakcije, čime se smanjuje upala. Ovi lijekovi, od kojih se neki koriste u liječenju tumora, mogu imati opasne nuspojave. Dugotrajno uzimanje azatioprina i ciklofosfamida može povećati rizik za razvoj pojedinih oblika raka. Neki imunosupresivni lijekovi mogu doprinijeti disfunkciji reproduktivnog sustava. Budući da je imunološki sustav potisnut (suprimiran) obične infekcije mogu ugroziti život. Zbog toga se najmoćniji imunosupresivni lijekovi koriste samo u teškim slučajevima.