Poremećaji mirisa i okusa

Kako su poremećaji mirisa i okusa rijetko kada opasni po život, oni ne moraju privući veliku medicinsku pozornost. Ipak, ti poremećaji mogu frustrirati, jer mogu zahvatiti sposobnost osobe da uživa u hrani, piću i ugodnim mirisima. Mogu smetati i sposobnosti osobe da primijeti potencijalno štetne kemikalije i plinove, što bi moglo imati teške posljedice. Tu i tamo ipak neki poremećaj koji ošteti miris i okus može biti ozbiljan.

Kako ljudi osjećaju okuse

Osjet okusa i mirisa djeluju zajedno i pomoću njih ljudi prepoznaju i cijene arome. Centar za miris i okus u mozgu udružuje osjetne podatke i iz jezika i iz nosa.

Tisuće sitnih okusnih pupoljaka prekriva veći dio površine jezika. Kada hrana dođe u usta, podražava receptore u okusnim pupoljcima. Nakon toga okusni pupoljci šalju živčane impulse u centar za miris i okus u mozgu koji ih protumači kao okus. Okusni pupoljci na vrhu jezika otkrivaju slatkoću, oni postranični slanost i kiselost, a oni straga gorkost. Kombinacije ta četiri osnovnih okusa stvaraju široki spektar aroma.

Malo područje na sluznici koja oblaže nos (njušni epitel) sadrži živčane završetke koji otkrivaju miris (njušni živci). Kada molekule iz zraka uđu u nosne hodnike, potiču sićušne izdanke poput dlačica (cilije ili trepetljike) na tim živčanim stanicama. To poticanje šalje živčane impulse kroz nabreknuća na kraju živaca (njušni pupoljci) uzduž njušnog živca u centar za miris i okus u mozgu. Centar tumači te živčane impulse kao poseban miris. Tim procesom može se razlikovati tisuće različitih mirisa.

Za razlikovanje većine aroma, mozak treba osjete i okusa i mirisa. Na primjer, da bi raspoznao aromu slatkog čokoladnog deserta, mozak osjeća slatki okus preko okusnih pupoljaka i bogati jaki miris čokolade iz nosa.

MSD medicinski priručnik za pacijente

Miris i okus su usko povezani. Okusni pupoljci jezika prepoznaju okus; živci u nosu prepoznaju miris. Oba osjeta prenose mozgu koji kombinira podatke da prepozna i ocijeni arome. Dok se neki okusi―kao što je slano, gorko, slatko i kiselo―mogu otkriti bez osjeta mirisa, kompliciranije arome (npr. malina) zahtijevaju da ih prepozna i osjet mirisa i osjet okusa.

Gubitak ili smanjivanje sposobnosti mirisa (anozmija) je najčešći poremećaj mirisa i okusa. Budući da razlikovanje jedne od druge arome najvećim dijelom počiva na mirisu, ljudi često najprije zamijete, ako im se hrana učini neukusnom, smanjeni osjet mirisa.

Na osjet mirisa mogu utjecati promjene u nosu, u živcima koji vode iz nosa u mozak ili u mozgu. Na primjer, ako su nosni prolazi zatrpani zbog prehlade, osjet mirisa se može smanjiti jednostavno zbog toga što se mirise spriječilo da dođu do receptora za miris. Kako sposobnost njuha zahvaća okus, ljudima koji imaju hunjavicu hrana često nema pravi okus. Stanice koje osjećaju miris mogu biti za neko vrijeme oštećene virusom influence; neki ljudi nekoliko dana ili čak tjedana nakon napada influence izgube miris ili okus.

Katkada gubitak mirisa i okusa traje mjesecima i čak postane stalnim. Stanice koje osjećaju miris mogu biti oštećene ili razorene ozbiljnim infekcijama nosnih sinusa ili zračenjem zbog liječenja raka. Međutim, najčešći uzrok trajnog gubitka mirisa je ozljeda glave što se često događa u automobilskim nesrećama. Vlakna njušnog živca―živac koji sadrži receptore za miris―savijena su na šupljikavoj pločici―kosti na bazi mozga koja odjeljuje prostor lubanje od nosne šupljine. Rijetko se osoba rodi bez osjeta mirisa.

Preosjetljivost na miris (hiperozmija) je znatno rjeđa od anozmije. Poremećeni osjet mirisa koji čini da se neškodljivi mirisi osjećaju neugodnima (disozmija) mogu nastati zbog infekcija u sinusima ili djelomičnog oštećenja njušnog živca. Disozmiju može uzrokovati i slaba higijena zubi koja može dovesti do infekcija usta koje loše vonjaju i osjete se nosom. Katkada dizosmiju razviju ljudi u depresiji. Neki ljudi koji imaju napadaje grčeva koji proizlaze iz dijela mozga u kojem se prima osjet mirisa (njušni centar) doživljavaju kratke, žive, neugodne osjete mirisa (njušne halucinacije) . Ti su neugodni mirisi dio napadaja, a ne krivo tumačenje nekog mirisa.

Smanjeni ili izgubljeni osjet okusa (ageuzija) obično uzrokuju stanja koja pogađaju jezik. Primjeri su vrlo suha usta, jako pušenje (naročito pušenje lule), liječenje zračenjem glave i vrata i nuspojave lijekova kao što je vinkristin (lijek protiv raka) ili amitriptilin (lijek protiv depresije).

Poremećaj okusa (disgeuzija) mogu uzrokovati mnogi od istih čimbenika koji imaju za posljedicu gubitak okusa. Opekline jezika mogu za neko vrijeme uništiti okusne pupoljke, a Bellova paraliza (jednostrana paraliza lica uzrokovana poremećenjem funkcije facijalnog živca) mogu otupiti osjet okusa na jednoj strani jezika. I disgeuzija može biti simptom depresije.

Dijagnoza

Liječnici mogu ispitivati miris uporabom mirišljivih ulja, sapuna i hrane―na primjer, kava ili klinčić. Okus se može ispitivati uporabom tvari koje su slatke (šećer), kisele (sok od limuna), slane (sol) i gorke (aspirin, kinin, aloe). Liječnik ili zubar također ispituju usta s obzirom na infekciju ili suhoću (premalo sline). Rijetko je potrebna kompjutorizirana tomografija (CT) ili magnetska rezonancija (MRI) mozga.

Liječenje

Ovisno o uzroku poremećaja okusa, liječnik može preporučiti promjenu ili prestanak uzimanja sumnjivog lijeka, održavanje ustiju vlažnima sisanjem bombona ili samo čekanje nekoliko tjedana da se vidi hoće li problem nestati. Za preparate s cinkom, koji se mogu nabaviti u slobodnoj prodaji, tvrdi se da ubrzavaju oporavak, naročito pri poremećajima okusa koji nastaju nakon napada influence. Učinak, međutim, nije znanstveno potvrđen.