Dijagnostički testovi kod poremećaja pluća i dišnih putova

Testovi za dišne bolesti priređeni su da omoguće procjenu rada pluća. Svaki test procjenjuje različiti aspekt plućne funkcije.

Jedna skupina testova, nazvanih testovima plućne funkcije, mjeri sposobnost pluća da drže zrak kao i njihovu sposobnost da pomiču zrak u pluća i iz njih te izmjenjuju kisik i ugljikov dioksid. Ti su testovi bolji za otkrivanje tipa i težine plućnog poremećaja nego za definiranje specifičnog uzroka problema. Testovi se ipak rabe za prepoznavanje nekih bolesti uključujući astmu. Testovi plućne funkcije uključuju mjerenja plućnog volumena i brzine protoka, mjerenje volumena i protoka, procjenu mišićne snage i mjerenje difuzijskog kapaciteta.

Mjerenje plućnog volumena i brzine protoka

Procjena dišne bolesti često uključuje ispitivanje koliko zraka pluća mogu zadržati kao i koliko i kako se brzo zrak može izdahnuti. Ta se mjerenja rade spirometrom koji se sastoji od usnog nastavka i cijevi povezane s uređajem za registriranje. Osoba duboko udahne, tada snažno i što je moguće brže izdahne kroz cijev. Bilježi se i analizira volumen udahnutog i izdahnutog zraka kao i vrijeme svakog udaha i izdaha. Često se testovi ponavljaju nakon što osoba uzme lijek koji proširuje zračne putove (bronhodilatator).

Spirometar

Spirometar se sastoji od usnog nastavka, cijevi i uređaja za grafičko registriranje krivulje (pisač). Osoba duboko udahne, snažno i što je moguće brže izdahne kroz cijev. Uređaj za registriranje mjeri volumen udahnutog i izdahnutog zraka i vrijeme svakog udaha (udisaja) i izdaha (izdisaja).

MSD medicinski priručnik za pacijente

Jednostavniji uređaj za mjerenje kako se brzo zrak može izdahnuti je mjerač maksimalne brzine izdaha. Nakon što duboko udahne, osoba puše što jače može u taj mali uređaj koji se drži u ruci. Taj jeftini uređaj pomaže bolesnicima s astmom u praćenju težine bolesti kod kuće.

Mjerenja plućnog volumena odražavaju krutost ili elastičnost pluća i prsnog koša. Mjerenja su nenormalno niska kod poremećaja kao što su plućna fibroza i zakrivljenje kralješnice (kifoskolioza). Poremećaji koji uzrokuju krutost pluća ili koji smanjuju pokretljivost prsnog koša zovu se restriktivni poremećaji.

Mjerenja brzine protoka odražavaju stupanj suženja ili začepljenja dišnih putova. Mjerenja su nenormalna pri poremećajima kao što su bronhitis, emfizem i astma. Takav tip poremećaja zove se opstruktivni poremećaj.

Testiranje volumena i protoka

Većina novijih spirometara mogu stalno prikazivati plućne volumene i odgovarajuće brzine protoka za vrijeme prisilnog disanja. Te brzine protoka mogu biti posebno korisne u otkrivanju poremećaja koji djelomično blokiraju grkljan (larinks) i dušnicu (traheju).

Procjena mišićne snage

Snaga dišnih mišića može se mjeriti ako osoba prisilno udiše i izdiše protiv uređaja za mjerenje tlaka. Bolest koja oslabljuje mišićje, kao što je npr. mišićna distrofija, otežava disanje i uzrokuje niske inspiracijske i ekspiracijske tlakove. Taj test pomaže u predviđanju hoće li osoba na ventilatoru biti u mogućnosti samostalno disati kad je se skine s tog uređaja.

Mjerenje difuzijskog kapaciteta

Test difuzijskog kapaciteta za ugljikov monoksid može procijeniti s kojom se učinkovitošću kisik prenosi iz zračnih mjehurića (alveola) u krvnu struju. Budući da je difuzijski kapacitet za kisik teško mjeriti neposredno, osoba udiše malu količinu ugljikova monoksida, zadrži dah 10 sekundi i tada izdiše u aparat za otkrivanje ugljikova monoksida.

Ako su pluća u redu, ugljikov monoksid se iz udahnutog zraka vrlo dobro apsorbira. Ako test pokaže da ugljikov monoksid nije dobro apsorbiran, neće se ni kisik normalno izmjenjivati između pluća i krvne struje. Difuzijski kapacitet je karakteristično nenormalan u ljudi s plućnom fibrozom, emfizemom i poremećajima koji zahvaćaju krvne žile pluća.

Proučavanje spavanja

Disanje je obično automatsko i kontrolirano iz centara u mozgu koji odgovaraju na razine kisika i ugljikova dioksida u krvi. Ako je ta kontrola nenormalna, disanje se može zaustaviti kroz produženo vrijeme, naročito tijekom spavanja―stanje koje se naziva apneja pri spavanju. . Test za apneju pri spavanju sastoji se od stavljanja elektrode na prst ili ušnu resicu za mjerenje koncentracije kisika u krvi, smještaja elektrode u jednu nosnicu za mjerenje protoka zraka i smještaja elektrode ili mjerača na prsa za mjerenje pokretanja pri disanju.

Analiza plinova u arterijskoj krvi

Testovi za analizu plinova u arterijskoj krvi mjere koncentraciju kisika i ugljikova dioksida u arterijskoj krvi. Te su koncentracije važni pokazatelji plućne funkcije, jer odražavaju kako pluća predaju kisik u krv i kako iz nje izvlače ugljikov dioksid.

Koncentracija kisika može se mjeriti uporabom elektrode postavljene na prst ili ušnu resicu―postupak koji se zove oksimetrija. Međutim, kad je osoba teško bolesna ili kad liječnik mora znati i koncentraciju ugljikova dioksida potreban je uzorak krvi. Krv se obično uzima iz palčane arterije na ručnom zglobu. Iz uzorka arterijske krvi u laboratoriju se mogu odrediti koncentracije kisika i ugljikova dioksida kao i kiselost krvi, nešto što se ne može mjeriti iz venske krvi.

Slikovno prikazivanje prsnog koša

Rutinski, rendgenogram prsnog koša radi se od straga prema naprijed, ali se ponekad u dodatku radi i postranična slika. Rendgenogram prsnog koša prikazuje dobro konturu srca i velikih krvnih žila i obično može otkriti ozbiljnu bolest pluća, susjednih prostora i prsnog zida uključujući rebra. Na primjer, rendgenogram prsnog koša može jasno ukazati na upale pluća, tumore pluća, splasnuto (kolabirano) pluće (pneumotoraks), tekućinu u pleuralnom prostoru (pleuralni izljev) i emfizem. Premda rendgenogrami prsnog koša rijetko daju dovoljno podataka da se utvrdi točni uzrok poremećaja, oni mogu pomoći liječniku da utvrdi koji su drugi testovi potrebni za postavljanje dijagnoze.

Kompjutorizirana tomografija (CT) prsnog koša daje više detalja od običnog rendgenograma. CTom se analizira serija rendgenograma kompjutorski, što onda omogućuje prikaz nekoliko presjeka. Tijekom CTa može se u krvnu struju injicirati boja ili je dati na usta. Boja pomaže u razjašnjavanju nekih poremećaja u prsnom košu.

Magnetska rezonancija (MR) isto daje sliku s mnogo detalja što je posebno korisno kada liječnik sumnja na poremećaje krvnih žila u prsnom košu, kao što je aneurizma aorte. Za razliku od CTa MR ne rabi zračenje. Umjesto toga, bilježi magnetske značajke atoma unutar tijela.

Ultrazvučno prikazivanje stvara sliku na monitoru od reflektiranih zvučnih valova u tijelu. Ultrazvuk se često koristi da se otkrije tekućina u pleuralnom prostoru (prostor između dva sloja poplućnice koja prekriva pluća). Ultrazvuk se može rabiti i kao vodič za iglu pri izvlačenju tekućine.

Nuklearno skeniranje pluća rabi vrlo male količine radioaktivnog materijala kratkog poluživota da se prikaže protok zraka i krvi kroz pluća. Obično se test izvodi u dvije etape. U prvoj osoba udiše radioaktivni plin, a skener stvara sliku rasprostranjenosti plina kroz dišne putove i zračne mjehuriće (alveole). U drugoj etapi u venu se injicira radioaktivna tvar i skener stvara sliku njene rasprostranjenosti u krvnim žilama pluća. Taj tip prikazivanja je naročito koristan za otkrivanje krvnih ugrušaka u plućima (plućni emboli). Može se rabiti i za prijeoperacijsku procjenu kod bolesnika od raka pluća.

Angiografija precizno pokazuje opskrbu pluća krvlju. Boja koju se može vidjeti na rendgenogramu injicira se u krvnu žilu, a slike prikazuju plućne arterije i vene. Angiografija se najčešće rabi kad se sumnja na plućnu emboliju, obično na temelju nenormalnih nalaza CTa. Angiografiju plućne arterije smatra se konačnim testom (zlatni test) za postavljanje dijagnoze odnosno isključivanje plućne embolije.

Torakocenteza

Kod torakocenteze se iglom i štrcaljkom uklanja pleuralni izljev (tekućina koja se nenormalno nakuplja u pleuralnom prostoru) da bi je se moglo analizirati. Dva glavna razloga za pravljenje torakocenteze su nestašica zraka uzrokovana pritiskom na plućno tkivo i dobivanje uzorka tekućine za dijagnostičku pretragu.

Za vrijeme postupka bolesnik udobno sjedi nagnut naprijed s rukama na potpornju. Malo područje kože leđa se očisti i natopi lokalnim anestetikom. Tada liječnik zabode iglu između dva rebra i u štrcaljku izvuče nešto tekućine. Ponekad se kao vodič za mjesto uboda igle rabi ultrazvuk. Dobivena se tekućina analizira; ispituje se njen kemijski sastav i određuje prisustvo bakterija ili stanica raka.

Ako se nakupila velika količina tekućine koja uzrokuje otežano disanje, može se ukloniti više tekućine da se plućima omogući proširenje i da osoba može lakše disati. Za vrijeme torakocenteze liječnik može u pleuralnu šupljinu unijeti tvari koje sprječavaju ponovno nakupljanje tekućine.

Bronhoskopija

U cilju izravnog pregleda dišnih putova liječnik kroz bolesnikove nosnice uvodi u dišne putove savitljivi fiberoptički bronhoskop. Okruglasti presjek na slici pokazuje što liječnik vidi kroz savitljivu optičku cijev.

MSD medicinski priručnik za pacijente

Nakon tog postupka radi se rendgenogram prsnog koša da se količina uklonjene tekućine potkrijepi dokazom, da se jasnije vide prethodno zbog tekućine mutna pluća i da se osigura da postupak nije uzrokovao bilo kakvu komplikaciju.

Rizik od komplikacija za vrijeme i nakon torakocenteze je nizak. Ponekad bolesnik može osjetiti bol kako se pluća pune zrakom i šire prema prsnom košu. Bolesnik može kratkotrajno osjetiti i laganu glavobolju i zaduhu. Druge moguće komplikacije su kolaps pluća (pneumotoraks), krvarenje u pleuralni prostor ili prsni koš, nesvjestica, infekcija, ubod u slezenu ili jetru i vrlo rijetko ulazak zračnih mjehurića u krvnu struju (zračna embolija).

Biopsija pleure iglom

Ako torakocenteza ne otkrije uzrok pleuralnog izljeva ili ako je potreban uzorak tkiva iz tumora, liječnik može napraviti biopsiju iglom. Najprije se anestezira koža kao za torakocentezu. Tada iglom većeg kalibra liječnik uzima mali uzorak tkiva iz pleure i šalje ga u laboratorij da se ispita na znakove raka ili tuberkuloze. Biopsija pleure je u prepoznavanju tih bolesti točna u oko 85 do 90% slučajeva. Komplikacije su slične onima kod torakocenteze.

Bronhoskopija

Bronhoskopija je neposredna vidna pretraga grkljana (larinksa) i dišnih putova fiberoptičkom cijevi (bronhoskop). Na svom kraju bronhoskop ima svjetlo što liječniku omogućuje pogled kroz veće dišne putove (bronhe) u pluća.

Bronhoskopija može liječniku pomoći u postavljanju dijagnoze i liječenju nekih bolesti. Savitljivi bronhoskop može se rabiti za uklanjanje lučevina, krvi, gnoja i stranih tijela; za stavljanje lijekova u specifična plućna područja; za istraživanje izvora krvarenja. Ako liječnik sumnja na rak pluća, mogu se zračni putovi ispitati i iz bilo kojeg sumnjivog područja uzeti uzorke za analizu. Bronhoskopija se rabi i za sakupljanje organizama koji mogu uzrokovati upalu pluća, a koje je teško sakupiti i prepoznati na neki drugi način. Bronhoskopija je posebno korisna za dobivanje uzoraka od ljudi koji imaju AIDS i druge imunosne deficite. Bronhoskopija pomaže liječnicima u procjeni stanja larinksa i dišnih putova u slučaju opeklina ili udisanja dima.

Barem četiri sata prije bronhoskopije osoba ne bi smjela ni jesti niti piti. Često se daje sredstvo za smirivanje da bi se smanjilo tjeskobu, a atropin da se smanji rizik od spazma larinksa i usporavanja srčane frekvencije, što se za vrijeme postupka ponekad događa. Grlo i nosni putovi se anesteziraju anestetikom u obliku spreja i tada i tada se preko nosnica u dišne putove pluća uvuče savitljivi bronhoskop.

Bronhoalveolarno ispiranje je postupak koji liječnicima služi za dobivanje uzoraka iz malih dišnih putova koji se ne mogu vidjeti bronhoskopom. Nakon što se kroz mali dišni put ugura bronhoskop, liječnik kroz instrument ulije slanu vodu koja se tada zajedno sa stanicama i bakterijama usiše u bronhoskop. Ispitivanje uzorka mikroskopom pomaže u postavljanju dijagnoze infekcija i raka. Za dijagnosticiranje infekcije tekućinu je bolje kultivirati. Bronhoalveolarno ispiranje se može rabiti i za liječenje plućne alveolarne proteinoze i drugih stanja.

Transbronhalna biopsija pluća uključuje dobivanje uzorka plućnog tkiva kroz bronhalnu stjenku. Liječnik uklanja komadiće tkiva sumnjivog područja prolaskom instrumenta za biopsiju kroz kanal bronhoskopa i tada kroz stjenku malog zračnog puta i u sumnjivo područje pluća. Za otkrivanje sumnjivog područja liječnik za navođenje može rabiti fluoroskop. Takvo navođenje može smanjiti opasnost od nehotičnog probijanja pluća i plućnog kolapsa (pneumotoraks). Iako transbronhalna biopsija pluća povećava opasnost od komplikacija, često daje dodatni dijagnostički podatak i može otkloniti potrebu većeg kirurškog zahvata.

Nakon bronhoskopije osobu treba nekoliko sati promatrati. Ako je uzet uzorak tkiva, napravi se rendgenogram prsnog koša za kontrolu komplikacija.

Torakoskopija

Torakoskopija je vidna pretraga površine pluća i pleuralnog prostora s pomoću cijevi kroz koju se promatra (torakoskop). Torakoskop se može rabiti i za tretiranje nakupljene tekućine u pleuralnom prostoru (pleuralni izljev).

Za taj postupak bolesniku se obično daje opća anestezija. Tada kirurg napravi na prsnom košu tri mala reza i postavlja u pleuralni prostor torakoskop. To omogućuje ulazak zraku što dovede do kolapsa pluća. Osim što može vidjeti površinu pluća i pleure, liječnik može uzeti uzorke tkiva za mikroskopsku pretragu, a kroz torakoskop može i primijeniti lijekove za sprječavanje ponovnog nakupljanja tekućine u pleuralnom prostoru. Nakon uklanjanja torakoskopa, stavi se u prsište cijev da se ukloni zrak koji je za vrijeme postupka ušao u pleuralni prostor omogućujući na taj način kolabiranim plućima da se opet ispune zrakom.

Komplikacije su slične onima kod torakocenteze i biopsije pleure iglom. Međutim, taj je postupak invazivniji, ostavlja malu ranu i zahtijeva boravak u bolnici i opću anesteziju.

Medijastinoskopija

Medijastinoskopija je neposredna vidna pretraga područja prsnog koša između dvaju plućnih krila (medijastinum) s cijevi kroz koju se promatra (medijastinoskop). Medijastinum sadrži srce, dušnicu, jednjak, timus i limfne čvorove. Gotovo se sve medijastinoskopije rabe za postavljanje dijagnoze uzroka povećanja limfnih čvorova ili za utvrđivanje proširenosti raka pluća prije kirurškog zahvata na prsnom košu (torakotomija).

Medijastinoskopija se izvodi u operacijskoj dvorani na bolesniku u općoj anesteziji. Napravi se mali rez u udubini točno iznad prsne kosti (sternum). Tada se instrument uvede u prsnu šupljinu omogućujući liječniku da promatra sav sadržaj medijastinuma i da, ako je potrebno, dobije uzorke za dijagnostičke pretrage.

Torakotomija

Torakotomija je operacijski zahvat pri kojem se otvara prsna stijenka da se vide unutarnji organi, da se dobiju uzorci tkiva za laboratorijske pretrage, te da se liječe bolesti pluća, srca ili većih arterija.

Premda je torakotomija najtočnija metoda za procjenu bolesti pluća, to je velika operacija i zato se rabi znatno rjeđe nego druge dijagnostičke tehnike. Torakotomija se rabi kada se torakocentezom, bronhoskopijom ili medijastinoskopijom ne uspije dobiti zadovoljavajuće podatke. Problem plućne bolesti se otkrije u 90% ljudi koji se podvrgnu toj operaciji, jer se na taj način može vidjeti i izabrati mjesto uzimanja uzorka i zbog toga što se može uzeti velika količina tkiva.

Torakotomija zahtijeva opću anesteziju u operacijskoj dvorani. Na torakalnoj stjenci se učini rez i uzmu uzorci tkiva za mikroskopsku pretragu. Ukoliko treba uzeti uzorke tkiva iz oba plućna krila često se reže prsna kost. Ako je potrebno može se ukloniti jedan plućni segment, plućni režanj ili čitavo plućno krilo.

Postavi se prsna cijev (dren) i ostavi se na mjestu 24 do 48 sati. Bolesnik obično ostaje nekoliko dana u bolnici.

Isisavanje

Isisavanje se rabi za dobivanje lučevina i stanica iz traheje i velikih bronha. Koristi se za dobivanje uzoraka za mikroskopsku pretragu ili kulturu iskašljaja te za pomoć bolesnicima da uklone lučevine iz svojih dišnih putova u slučaju kada je kašalj neučinkovit.

Jedan kraj savitljive plastične cijevi pričvrsti se na crpaljku; drugi kraj cijevi prolazi kroz nosnice ili usta u traheju. Kada je cijev namještena, primijeni se isisavanje na mahove u trajanju od 2 do 5 sekundi. Ljudima koji imaju umjetni otvor neposredno u traheju (traheostomija) cijev se može smjestiti direktno u traheju.