Nenormalni srčani ritmovi

Srce je mišićni organ sa dvije pretklijetke i dvije klijetke stvoren da radi učinkovito, pouzdano i trajno kroz cijeli život. Mišićne stijenke svake od četiri šupljine stežu se u preciznom slijedu, istiskujući pri svakom otkucaju srca prema naprijed veći dio krvi koja se u njima nalazi i štedeći energiju što je više moguće.

Kontrakcije mišićnih vlakana u srcu posljedica su slijeda električne aktivnosti koja protječe kroz srce u međusobno preciznom odnosu kroz unaprijed određene putove i kontroliranom brzinom. Ritmička električna aktivnost, kojom započinje svaki otkucaj srca, rađa se u izvorištu električne aktvnosti (sinusatrijskom čvoru) koji leži u stijenci desne pretklijetke. Brzina električne aktivnosti je pod utjecajem aktivnosti živaca i razine hormona koji cirkuliraju krvotokom.

Dio živčanog sustava koji automatski regulira srčanu frekvenciju zove se autonomni živčani sustav (ANS), a sastoji se od simpatičkog i parasimpatičkog živčanog sustava. Simpatički živčani sustav ubrzava srčanu frekvenciju, a parasimpatički je usporava. Simpatički živčani sustav opskrbljuje srce mrežom živčanih vlakana koja se zovu simpatički pleksus. Parasimpatički sustav opskrbljuje srce preko jednog živca, koji se zove vagus.

Srčana frekvencija (broj srčanih otkucaja u jednoj minuti) također je pod utjecajem sustava cirkulirajućih hormona―adrenalina i noradrenalina koji ubrzavaju srčanu frekvenciju. Hormoni štitne žlijezde također utječu na frekvenciju srca. Kad postoji previše hormona štitne žlijezde srce kuca ubrzano, a kad je razina hormona premalena srce kuca sporo.

Normalni se broj srčanih otkucaja kreće između 60 i 100 u minuti. Ipak, u mladih zdravih ljudi može se normalno naći i mnogo niža srčana frekvencija, posebno u onih koji su fizički aktivni. Promjenljivost srčane frekvencije također je normalna pojava. Srčana frekvencija je podložna ne samo opterećenju ili neaktivnosti, nego i podražajima kao što su bol i strah. Samo u slučajevima kad srce kuca neprimjereno brzo (tahikardija) ili sporo (bradikardija) možemo govoriti o nenormalnom srčanom ritmu (aritmija). Nenormalni ritmovi mogu biti pravilni (regularni) ili nepravilni (iregularni).

Put srčanog električnog imuplsa

Električni impuls, stvoren u izvorištu električnog impulsa, najprije se širi kroz desnu i lijevu pretklijetku uzrokujući redosljednu kontrakciju mišićnog tkiva što ima za posljedicu istiskivanje krvi iz pretklijetki u klijetke. Električni impuls zatim stigne do atrioventrikulskog (AV) čvora koji se nalazi između atrija (pretklijetki) i ventrikula (klijetki). Tu dolazi do usporavanja provođenja električnog impulsa što omogućuje da se atriji kontrahiraju u potpunosti i da se ventrikuli napune krvlju što je više moguće za vrijeme ventrikulske dijastole, što je naziv za vrijeme u kojem se događa relaksacija ventrikula.

Putovanje srčanog električnog impulsa

U sinuatrijskom čvoru (1) se stvara električni impuls koji se širi po desnoj i lijevoj pretklijetki (atriju) (2), izazivajući njihovu kontrakciju. Kada električni impuls stigne do atrioventrikulskog čvora (3) lagano se uspori. Impuls zatim putuje prema dolje u Hisov snop (4), koji se dijeli na desnu granu za desnu klijetku (5) i lijevu granu za lijevu klijetku (6). Impuls se tada širi po klijetkama uzrokujući njihovu kontrakciju.

MSD medicinski priručnik za pacijente

Nakon što prođe atrioventrikulski čvor, električni impuls putuje prema dolje kroz Hisov snop, koji se sastoji od skupine mišićnoživčanih vlakanaca koja se zatim dijeli na lijevu granu za lijevu klijetku i desnu granu za desnu klijetku. Impuls se širi točno određenim redoslijedom prema površini klijetki izazivajući kontrakciju klijetki (sistolu) za vrijeme koje se krv istiskuje iz srca.

Tijekom prolaza električnog impulsa mogu se javiti različiti problemi i izazvati aritmije koje se mogu kretati od bezazlenih, pa do onih koje ugrožavaju i sam život. Svaki tip aritmija ima svoj vlastiti uzrok, ali neki uzroci mogu izazvati i više vrsta aritmija. Pretjerano uživanje alkohola, pušenje, stres ili fizičko opterećenje obično mogu izazvati manje opasne aritmije. Pretjerana funkcija (hiperfunkcija) ili smanjena funkcija (hipofunkcija) štitne žlijezde, te neki lijekovi, posebno oni koji se upotrebljavaju u liječenju plućnih bolesti i povišenog krvnog tlaka (antihipertenzivi) mogu također utjecati na brzinu srčanog rada (frekvenciju) i na pravilnost srčanog ritma. Najčešći uzrok srčanih aritmija su bolesti srca, posebno koronarna bolest srca, poremećaj funkcije srčanih zalistaka i zatajenje srca. Katkada se aritmija javlja u srcu u kojemu se ne može otkriti srčana bolest ili neki drugi uzrok.

Simptomi

Osjećaj kucanja vlastitog srca (palpitacije) je veoma čest i raširen događaj među ljudima. Neki ljudi mogu osjećati čak i svaki normalan otkucaj srca. Većina ljudi može osjećati kucanje srca dok leži na lijevoj strani. Ljudi mogu također osjećati i nenormalne otkucaje srca. Osjećaj povremenih otkucaja vlastitog srca je često uznemirujući osjećaj, ali obično nije posljedica niti znak bolesti srca. Češće je to rezultat neobično jake kontrakcije srca koja se povremeno događa zbog različitih razloga.

U osoba s određenim oblikom aritmija iste se aritmije obično periodično ponavljaju. Neki tipovi aritmija uzrokuju male simptome, ili uopće ne izazivaju simptome. Često je važnija vrsta i težina srčane bolesti pri kojoj se aritmije javljaju, nego sama aritmija.

U slučajevima kada aritmije uzrokuju takove poremećaje da srce ne može primjereno istiskivati krv u krvne žile mogu se javiti omaglice, vrtoglavice i nesvijest (sinkopa). Aritmije koje dovode do takovih simptoma zahtijevaju brzu pozornost.

Dijagnoza

Opis simptoma koje ljudi navode često može pomoću doktoru da postavi preliminarnu dijagnozu i utvrdi ozbiljnost aritmije. Najvažnije pitanje je opisuje li osoba koja ima palpitacije otkucaje srca kao brze ili spore, pravilne ili nepravilne, kratkotrajne ili dugotrajne. Nadalje je važno osjeća li se osoba pritom umornom, ima li omaglice, te gubi li pritom svijest; osjeća li bol u prsnom košu, nedostatak zraka ili ima osjećaj da ne može do kraja udahnuti zrak; te javljaju li se za vrijeme palpitacija neki drugi neobični osjeti. Doktor mora također znati da li se palpitacije javljaju u mirovanju ili prilikom naporne ili neuobičajene aktivnosti, te da li palpitacije započinju i prestaju naglo ili postupno.

U cilju utvrđivanja točne prirode tih stanja obično je potrebno izvršiti neke dodatne testove. Elektrokardiografija je glavna dijagnostička pretraga za otkrivanje aritmija. Elektrokardiogramom se grafički može prikazati aritmija.

Ipak, elektrokardiogram (EKG) pokazuje srčani ritam samo u vrlo kratkom vremenskom razdoblju, a srčane su aritmije često samo povremene. Zato, prenosivi elektrokardiografski monitor (Holter monitor) koji se nosi 24 sata, može pružiti mnogo više podataka o srčanom ritmu. Tim se monitoriranjem mogu otkriti sporadične aritmije za vrijeme dok osoba obavlja svoje uobičajene dnevne aktivnosti. Osoba podvrgnuta tom ispitivanju vodi pritom dnevnik simptoma i aktivnosti za vrijeme 24satnog razdoblja. Bolesnici za koje se sumnja da imaju po život opasne aritmije najčešće se prime u bolnicu radi monitoriranja.

U bolesnika za koje se sumnja da imaju trajnije aritmije koje mogu ugroziti njihov život elektrofiziološko ispitivanje može biti od koristi. Pritom se kateter sa žicama vodilicama i elektrodama postavi preko vena u srce. Kombinacijom električne stimulacije i kompliciranog monitoriranja određuje se vrta aritmije i najprikladniji odgovor na liječenje. Tom se tehnikom mogu otkriti najozbiljnije aritmije.

Prognoza i liječenje

Prognoza djelomično ovisi o tome započinje li aritmija u izvorištu električnog impulsa, u pretklijetkama ili u klijetkama. Općenito se može reći da su aritmije koje započinju u klijetkama ozbiljnije, premda neke od tih nisu osobito opasne.

Većina aritmija ne izaziva simptome niti ometa crpnu funkciju srca pa stoga te aritmije predstavljaju mali ili nikakav rizik. Ipak, aritmije mogu prouzročiti značajan strah, ukoliko ih se osoba počne bojati. Često je za umirenje dovoljno razumjeti njihovu bezazlenost. Katkada se aritmije prorjeđuju ili čak nestaju kada doktor promijeni terapiju ili kada prolagodi dozu lijeka, ili ako osobe koje imaju aritmije izbjegavaju alkohol ili napornije opterećenje.

Lijekovi za suzbijanje aritmija (antiaritmici) su korisni u suprimiranju aritmija koje izazivaju teško podnošljive simptome ili koje predstavljaju rizik. Nema jednog lijeka koji bi djelovao na sve aritmije u svih ljudi. Katkada je potrebno upotrijebiti nekoliko vrsta lijekova kako bi se postigao zadovoljavajući učinak. Antiaritmici mogu izazvati nuspojave, a katkada i sami mogu pogoršati ili uzrokovati aritmije.

Umjetni elektrostimulatori srca (pacemaker) su elektroničke naprave koje djeluju umjesto prirodnog srčanog elektrostimulatora i programirani su tako da oponašaju normalan srčani slijed električnog provođenja. Obično se ugrade kirurški pod kožu prsnog koša i povežu s elektrodom koja se postavi u srce. Zbog svoje sposobnosti štednje energije i zbog novog dizajna elektrostimulatori srca mogu danas trajati oko 8 do 10 godina. U novim su modelima gotovo u potpunosti isključeni rizici interferencije sa automobilskim uređajima, radarom, mikrovalovima i sigurnosnim detektorima u zračnim lukama. Neki uređaji―kao što su npr. uređaji ugrađeni u aparate magnetske rezonance (MR) ili pri dijatermiji (fizikalna terapija koja dovodi do zagrijavanja mišića)―mogu ipak dovesti do interferencije sa elektrostimulatorima srca.

Elektrostimulatori se najčešće ugrađuju bolesnicima koji imaju nenormalno spor ritam srca (bradikardija). Nakon ugrađivanja elektrostimulatora, ako srce nastavlja kucati sporije od programiranog ritma u elektrostimulatoru, elektrostimulator počinje stvarati električne impulse koji se preko elektrode prislonjene u srčanoj stijenci prenose na srce. Postoje i takovi elektrostimulatori koji odašilju serije brzih impulsa s ciljem da uspore prebrzi rad srca. Takvi se elektrostimulatori rabe za liječenje brzih ritmova koji obično započinju u pretklijetkama.

Katkada je potrebno elektrošokom zaustaviti nenormalni srčani ritam i uspostaviti normalni ritam. Upotreba elektrošoka za uspostavu normalnog srčanog ritma naziva se kardioverzija, elektrokonverzija ili defibrilacija. Kardioverzija se može upotrijebiti za aritmije koje nastaju u pretklijetkama ili u klijetkama. Za izvođenje kardioverzije obično je potreban veći aparat (defibrilator) kojim se daje elektrošok, a njime rukuje doktor ili sestra s ciljem zaustavljanja po život opasnih aritmija. Danas postoje i defibrilatori veličine kutije šibica koji se mogu kirurškim putem ugraditi u bolesnika. Ti mali aparati, koji automatski prepoznaju po život opasne aritmije i odmah odašilju elektrošok, ugrađuju se bolesnicima koji bi inače naglo umrli zbog iznenadnog prestanka rada srca. Kako takovi defibrilatori ne sprečavaju nastanak aritmija bolesnici trebaju i dalje uzimati antiaritmičke lijekove.

Neke se aritmije mogu liječiti i kirurškim putem ili drugim invazivnim načinima. Na primjer aritmije koje su posljedica koronarne bolesti srca mogu se riješiti angioplastikom ili aortokoronarnim premoštenjem (bypass). Katkada aritmija nastaje zbog prisustva patološkog tkiva u srcu, koje provocira nastanak aritmija. Tada se takova tvorba može ukloniti kateterskom ablacijom (odašiljanje radiofrekvekventne energije preko katetera koji je smješten u srcu). Nakon srčanog udara (infarkta miokarda) neki bolesnici doživljavaju epizode aritmije koja se naziva ventrikulska tahikardija. Ta aritmija može biti posljedica oštećenja dijela srčanog mišićnog tkiva, obično nakon infarkta srca, koji se može otkriti i zatim otkloniti operacijom na otvorenom srcu.