Zatajenje srca

Zatajenje srca (kongestivno zatajenje srca) je ozbiljno stanje pri kojem je količina istisnute krvi iz srca svake minute (minutni volumen) nedovoljna da zadovolji normalne potrebe tijela za kisikom i hranjivim tvarima.

Premda neki ljudi pogrešno vjeruju da se pod pojmom zatajenja srca misli da je srce stalo, pojam zatajenje srca zapravo označava da je srce oslabilo i izgubilo svoju radnu sposobnost. Zatajenje srca ima mnoge uzroke uključujući brojne bolesti. Zatajenje srca se najčešće javlja u starijih ljudi jer oni mnogo češće obolijevaju od bolesti koje izazivaju zatajenje srca. Premda se s vremenom zatajenje srca sve više pogoršava, ipak ljudi s tim stanjem mogu živjeti godinama. U Sjedinjenim Američkim Državama godišnje obolijeva od zatajenja srca oko 400.000 novih bolesnika, a 70% ljudi sa zatajenjem srca umire u roku od 10 godina.

Uzroci

Svaka bolest koja zahvaća srce i koja smeta normalnoj cirkulaciji može dovesto do zatajenja srca. Bolest može selektivno zahvatiti srčani mišić oštećujući njegovu sposobnost kontrahiranja i adekvatnog istiskivanja krvi. Na primjer, najčešći uzrok je bolest koronarnih arterija koja ograničava dovod krvi u srčani mičić pa može uzrokovati srčani udar. Miokarditis (upala srčanog mišića uzrokovana bakterijama, virusima ili drugim mikroorganizmima) može oštetiti srčani mišić. Srčani mišić mogu oštetiti i šećerna bolest (dijabetes), pretjerano aktivna štitna žlijezda (hipertireoza), ili prevelika gojaznost. Bolest srčanih zalistaka, koji tvore srčane valvule, može postati zapreka protoku krvi između srčanih šupljina ili između srca i velikih krvnih žila. Može se dogoditi da se valvule dobro ne zatvaraju pa dopuštaju da se krv vraća natrag. To stanje prisiljava srčani mišić na pojačani rad što s vremenom može oslabiti snagu srčanih kontrakcija. Druge bolesti mogu zahvatiti provodni sustav srca te dovesti do presporog ili prebrzog rada srca pri kojem srce ne može dokraja učinkovito obavljati svoju crpnu funkciju.

Ukoliko srce radi s takovim pretjeranim naporom mjesecima ili godinama ono postaje veće (hipertrofira), baš kao i mišić biceps na rukama u onih ljudi koji redovno mjesecima treniraju. Na početku proširenje srca izaziva jače kontrakcije, ali s vremenom prošireno srca počne sve slabije istiskivati krv zbog oslabljene crpne sposobnosti i dolazi do zatajenja srca. Visoki krvni tlak (hipertenzija) može također uzrokovati da srce jače radi. Srce također treba raditi pojačanom snagom kad je suženo izlaziše krvi iz srca što se obično događa kad su suženi zalisci aortne valvule. Posljedica je slična napuhnućima koja se javljaju kad se kroz gumenu cijev utiskuje voda, a pipa za vodu nije dokraja otvorena.

U nekih ljudi otvrdne perikard (tanka prozirna ovojnica koja obavija srce). Otvrdnuće perikarda ometa da se srce dovoljno raširi u vremenu kada se u njega ulijeva krv, što se događa između dva otkucaja, pa se srčane šupljine tada ne mogu dovoljno napuniti krvlju. Postoje bolesti (nisu tako česte) koje zahvaćaju pojedine dijelove tijela, pri kojima značajno poraste potreba za kisikom i hranjivim tvarima te srce, koje je inače normalno, ne može zadovoljiti te povećane zahtjeve. Posljedica toga je zatajenje srca.

Uzroci zatajenja srca su različiti u raznim dijelovima svijeta jer se bolesti diljem svijeta pojavljuju u različitim oblicima u različitim državama. Na primjer, u tropskim zemljama određeni paraziti mogu zahvatiti srčani mišić. Takav tipični uzročnik izaziva zatajenje srca u tim zemljama u mnogo mlađim populacijama nego se to događa u razvijenim zemljama.

Kompenzacijski mehanizmi

Tijelo ima brojne odgovarajuće mehanizme da može kompenzirati zatajenje srca. Početni, kratkotrajni (traje nekoliko minuta ili sati) hitni odgovarajući mehanizam predstavlja reakcija “bori se ili leti”. Ta reakcija nastaje uslijed naglog otpuštanja adrenalina ili noradrenalina iz nadbubrežne žlijezde u krvni optok (noradrenalin se također otpušta na završecima živaca). Adrenalin i noradrenalin su prva linija obrane tijela protiv naglog stresa. U kompenziranom srčanom zatajenju adrenalin i noradrenalin uzrokuju da srce radi jače pomažući mu da poveća minutni volumen krvi (količina krvi izbačena iz srca u jednoj minuti) i da tako kompenzira do nekog stupnja crpni problem srca. Minutni volumen se tada može vratiti na normalu, ali obično uz povećanje srčane frekvencije i snažnije srčane otkucaje.

U osoba koje nemaju srčanu bolest, a koje imaju kratkotrajnu potrebu za pojačanom srčanom funkcijom, takovi odgovori su korisni. U osoba koje boluju od kroničnog zatajenja srca ti kompenzacijski odgovori dugotrajno mogu izazvati povećane potrebe i tako dodatno oštetiti srčanožilni sustav. Nakon određenog vremena te povećane potrebe dovode do pogoršanja srčane funkcije.

Drugi korektivni mehanizam su bubrezi koji čuvaju sol. Održavanjem koncentracije soli u krvi konstantnom tijelo istodobno zadržava vodu. Ta dodatna voda povećava volumen krvi u cirkulaciji i u početku poboljšava srčane karakteristike. Jedna od najvažnijih posljedica zadržavanja tekućine je da povećana količina krvi više napinje srčani mišić. Tako napeti mišić kontrahira se snažnije poput mišića atleta koji su napeti za vrijeme fizičkog opterećenja. To je jedan od glavnih srčanih mehanizama za povećanje njegovih odlika u zatajenju srca. Kako zatajenje napreduje, suvišak tekućine bježi iz cirkulacije i nakuplja se u raznim dijelovima tijela izazivajući otoke (edeme). Gdje će se tekućina nakupljati, ovisi o količini suvišne tekućine u tijelu i o učinku gravitacije. Ukoliko je bolesnik u stojećem položaju, tekućina se nakuplja u stopalima i potkoljenicama. Ukoliko osoba leži, tekućina se obično nakuplja u leđima ili u trbuhu. Bolesnici sa zatajenjem srca često dobivaju na težini koja je zapravo posljedica zadržavanja tjelesnih tekućina zbog suviška soli i vode.

Slijedeći veliki kompenzacijski mehanizam kojim srce popravlja nastalu situaciju predstavlja zadebljanje srčanog mišića (hipertrofija). Tako hipertrofirani srčani mišić može se kontrahirati većom snagom, ali na kraju opet dolazi do slabljenja njegove funkcije uslijed čega se zatajenje srca pogorša.

Simptomi

Bolesnici sa nekompenziranim zatajenjem srca osjećaju se umorni i slabi za vrijeme obavljanja fizičkih aktivnosti jer njihovi mišići nisu opskrbljeni dovoljnom količinom krvi. Oticanje (edemi) također uzrokuju mnoge simptome. Lokalizacija i učinci otoka (edema) ovise o tomu koja je strana srca pretežito zahvaćena zatajenjem (lijeva ili desna), ali pri tome treba imati na umu i utjecaj gravitacije.

Simptomi zatajenja lijeve ili desne strane srca često prevladavaju, premda uslijed bolesti jedne strane srca obično dolazi do zatajenja cijeloga srca. Zatajenje desne strane srca je posljedica zastoja krvi u desnoj strani srca. Taj zastoj dovodi do edema u stopalima, gležnjevima, potkoljenicama i natkoljenicama, u trbuhu i u jetri. Nasuprot tomu, zatajenje lijeve strane srca dovodi do zastoja tekućine u plućima (plućni edem), što uzrokuje izuzetno otežano disanje. Na početku se to događa za vrijeme fizičkog opterećenja, ali kako bolest napreduje tegobe se javljaju i u mirovanju. Katkada se otežano disanje (zaduha ili dispneja) događa noću, dok bolesnik leži vodoravno, zbog nakupljanja tekućine u plućima. Bolesnik se često probudi hvatajući zrak ili izrazito teško diše. Sjedeći položaj uzrokuje spuštanje tekućine u donje dijelove pluća, nakon čega bolesnik lakše diše. Bolesnici sa zatajenjem srca moraju često spavati u polusjedećem ili sjedećem položaju da bi se izbjegao takav neželjeni događaj. Naglo nakupljanje tekućine u plućima (akutni plućni edem) je stanje koje ugrožava i sam život.

Dijagnoza

Navedeni simptomi sami po sebi obično su dovoljni da liječnik postavi dijagnozu zatajenja srca. Slijedeći nalazi mogu potvrditi liječnikovu početnu dijagnozu: slab i često brzi puls, snižen krvni tlak, određene nenormalnosti u srčanim tonovima, prošireno srce, nabrekle vene na vratu, tekućina u plućima, povećana jetra (hepatomegalija), brzo dobivanje na težini i oticanje trbuha ili nogu. Rendgenska snimka prsnoga koša može pokazati proširenje srčane sjene i tekućinu koja je nakupljena u plućima.

Karakteristike srčanog rada često se procjenjuju daljnjim pretragama, kao što je primjerice ehokardiografija (ultrazvučni pregled), pri kojoj se upotrebljava slikovni prikaz srčanih struktura, te elektrokardiografija (EKG) kojom se analizira električna aktivnost srca. Ostale se pretrage mogu također provesti s ciljem da se odredi osnovni uzrok zatajenja srca.

Liječenje

Liječenjem se mnogo toga može učiniti da bi se bolesniku omogućila fizička aktivnost, poboljšala kvaliteta života i produljio život. Ipak, mnogi bolesnici sa zatajenjem srca nisu liječeni na odgovarajući način. Liječnici pristupaju liječenju sa tri strane: liječi se osnovni uzrok, isključuju se čimbenici koji mogu pogoršati zatajenje srca i liječi se samo zatajenje srca.

Liječenje osnovnog uzroka

Kirurški se mogu popraviti oštećeni srčani zalisci (bilo da suzuju ili da proširuju ušće), nenormalni spojevi između srčanih šupljina mogu se zatvoriti, a sužene ili začepljene koronarne arterije mogu se proširiti ili otčepiti ili premostiti (bypass); sve su to uzroci koji mogu dovesti do zatajenja srca. Povremeno se uzrok može otkloniti bez kirurškog zahvata, primjerice antibiotici mogu izliječiti infekciju. Lijekovima, operacijom ili radioterapijom može se liječiti pretjerano aktivna štitna žlijezda (hipertireoza). Slično tomu, lijekovi mogu sniziti i držati pod kontrolom visoki krvni tlak.

Uklanjanje doprinosnih čimbenika

Pušenje, slana prehrana, debljina i uživanje alkohola mogu pogoršati zatajenje srca. Previše hladne ili pretople prostorije u kojima se boravi, mogu pogoršati zatajenje srca. Liječnici mogu preporučiti programe koji pomažu bolesnicima da prestanu pušiti, da se drže adekvatnih pravila dijete, da prestanu piti alkohol, te da se redovito umjereno fizički opterećuju. Bolesnicima koji imaju teže zatajenje srca može se preporučiti dnevni odmor u krevetu kao važan dio liječenja.

Pretjerano uzimanje soli može uzrokovati zadržavanje tekućine, što može biti u suprotnosti s preporučenom medikamentnom terapijom. Količina natrija u tijelu se obično smanjuje ukoliko se ograniči uzimanje soli u prehrani. Obično se bolesnicima sa zatajenjem srca daju podrobne informacije kako ograničiti unos soli. Bolesnici sa zatajenjem srca sami mogu također provjeriti količinu soli u gotovim proizvodima ako pažljivo pročitaju sadržaj na omotu gotove hrane. Jednostavan, a provjeren način ispitivanja zadržavanja tekućine u tijelu je redovna dnevna kontrola tjelesne težine. Promjena težine veća od 900 grama dnevno gotovo je sigurno znak nakupljanja tekućine. Trajno, brzo dobivanje na težini (900 grama dnevno) je znak da dolazi do pogoršanja zatajenja srca. Iz tih razloga liječnici često traže od bolesnika sa zatajenjem srca da sami kontroliraju tjelesnu težinu, po mogućnosti svakodnevno, najbolje nakon ustajanja ujutro, nakon mokrenja i prije doručka. Kontrola je vjerodostojnija ako bolesnici upotrebljavaju istu vagu, ako su slično obučeni i ako svakodnevno bilježe kretanje tjelesne težine.

Liječenje zatajenja srca

Zatajenja srca najučinkovitije se liječi spriječavanjem ili ranim prepoznavanjem i liječenjem osnovne bolesti. Međutim, i u situacijama kad je moguća prevencija i prepoznavanje osnovnog uzroka, potrebno je primjeniti medikamentno liječenje jer se time postižu veliki rezultati u produljenju života i poboljšanju kvalitete života ljudi sa zatajenjem srca.

Kronično zatajenje srca: Ukoliko se samo ograničenjem unosa soli ne uspjeva smanjiti nakupljanje tekućine, liječnik obično propisuje diuretike kako bi se povećalo stvaranje mokraće i tako izlučilo sol i vodu iz tijela putem bubrega. Ograničenjem unosa tekućine smanjuje se volumen krvi koja ulazi u srce i tako se smanjuje radno opterećenje srca. Diuretici se obično uzimaju na usta (oralno) kad je potrebno dugotrajno liječenje, ali i u hitnim su slučajevima diuretici vrlo učinkoviti ukoliko se primjene intravenski. Zbog činjenice da diuretici mogu uzrokovati neželjeni gubitak kalija iz tijela, često je potrebno dodavati kalij ili davati diuretike koji štede kalij.

Digoksin pojačava snagu srčanog rada pri svakom otkucaju, te usporava srčanu frekvenciju ukoliko je prebrza. Nepravilnosti srčanoga ritma (aritmije)―u kojima je ritam srca prebrz, prespor ili nepravilan―mogu se tretirati lijekovima ili ugradnjom umjetnog elektrostimulatora srca. Često se upotrebljavaju lijekovi koji šire krvne žile (vazodilatatori). Vazodilatatori mogu širiti arterije, vene ili oboje. Arterijski dilatatori šire arterije i snizuju krvni tlak čime smanjuju radno opterećenje srca. Venski dilatatori šire vene omogućujući povećanje prostora u kojem će se krv nakupiti i zadržati i tako smanjiti dotok krvi u desnu stranu srca. To dodatno povećanje prostora smanjuje kongestiju i pritisak volumena na srce. Najčešće upotrebljavani vazodilatatori su ACE inhibitori (inhibitori enzima koji konvertiraju angiotenzin). Ti lijekovi ne poboljšavaju samo simptome nego i produljuju život. ACE inhibitori šire i arterije i vene dok mnogi od starijih lijekova šire više ili arterije ili vene. Primjerice, nitroglicerin širi vene dok hidralazin proširuje arterije.

U proširenom srcu, čije se stijenke slabo kontrahiraju, mogu se stvarati krvni ugrušci. Opasnost je u tome da se dijelovi tih ugrušaka mogu otkinuti, otploviti u krvotok i dovesti do oštećenja vitalnih organa kao primjerice mozga, uzrokujući moždani udar. Lijekovi protiv stvaranja ugrušaka (antikoagulansi) važni su jer spriječavaju stvaranje ugrušaka u srčanim šupljinama.

Brojni se novi lijekovi nalaze u fazi ispitivanja. Milrinon i amrinon poput ACE inhibitora šire i arterije i vene, a poput digoksina povećavaju snagu srčanoga rada. Ovi se novi lijekovi upotrebljavaju samo kroz kratko vrijeme u bolnici, uz pažljiv nadzor, jer mogu izazvati opasne srčane aritmije.

Transplantacija srca se preporučuje bolesnicima u kojih dolazi do pogoršanja zatajenja srca unatoč optimalnoj medikamentnoj terapiji. Ti kandidati za transplantaciju srca ne bi smjeli imati drugih ozbiljnih bolesti. U istraživanju su također djelomična ili potpuno mehanički konstruirana umjetna srca. Problemi oko učinkovitosti, sklonosti infekcijama i stvaranja krvnih ugrušaka se još uvijek pokušavaju riješiti.

Kardiomioplastika je nova operativna metoda u eksperimentalnoj fazi pri kojoj se veliki mišići uzmu s bolesnikovih leđa i prišiju oko srca, a zatim podražuju pomoću umjetnog elektrostimulatora kako bi se ritmički kontrahirali. Ta najnovija eksperimentalna metoda pokazuje određene rezultate u odabranih bolesnika s najtežim oblicima popuštanja srca, pri čemu se dio srčanog mišića koji ne funkcionira, jednostavno odreže.

Akutno zatajenje srca: Ukoliko dođe do naglog nakupljanja tekućine u plućima (akutni plućni edem), bolesnici sa zatajenjem srca osjećaju glad za zrakom. Pritom se daju visoke koncentracije kisika preko maske za lice. Intravenski diuretici i lijekovi poput digoksina mogu izazvati brzo i dramatično poboljšanje. Nitroglicerin, koji se daje intravenski ili ispod jezika (sublingvalno), širi vene i tako smanjuje količinu krvi upravljenu prema plućima. Ukoliko su ove mjere neučinkovite, potrebno je postaviti šuplju cijev (tubus) u dušnik bolesnika tako da se disanje može odvijati uz pomoć mehaničkog ventilatora. U rijetkim situacijama privremeno se stavljaju čvrsti povoji na tri od četiri ekstremiteta kako bi se spriječio povrat većeg volumena krvi u srce. Povoji se mijenjaju između ekstremiteta (udova) svakih 10 do 20 minuta da bi se izbjeglo oštećenje tih ekstremiteta. Morfij smanjuje strah i općenito je prihvaćeno sredstvo za liječenje plućnog edema, usporava frekvenciju (brzinu) disanja i srčanu frekvenciju i tako smanjuje radno opterećenje srca.

Lijekovi slični adrenalinu i noradrenalinu kao što su dopamin i dobutamin upotrebljavaju se za stimulaciju srčanih kontrakcija u bolesnika koji su liječeni u bolnici, a koji trebaju hitnu intervenciju. Međutim, ukoliko je došlo do pretjeranog podražaja simpatičkog autonomnog živčanog sustava upotrebljavaju se i betablokatori, lijekovi koji imaju suprotan učinak adrenalinu i noradrenalinu (usporavaju srčanu frekvenciju, tj. izazivaju bradikardiju).