Poremećaji temporomandibularnog zgloba

Temporomandibularni zglobovi su dva mjesta―po jedan na svakoj strani lica, tik ispred ušiju―gdje se temporalna kost lubanje spaja s donjom čeljusti (mandibulom). Potporu zglobovima daju ligamenti, tetive i mišići i oni su odgovorni za pokretanje čeljusti.

Temporomandibularni zglob je najsloženiji zglob u tijelu. Otvara se i zatvara poput škara i kliže prema naprijed, prema natrag i sa strane na stranu. Prilikom žvakanja podnosi (izdržava) silno jak pritisak. Temporomandibularni zglob sadrži komadić specijalizirane hrskavice koja se zove disk, a sprječava da se donja čeljusna kost (mandibula) i lubanju taru jedna o drugu.

Poremećaji temporomandibularnog zgloba, često zvanog TMJ, uključuju probleme u vezi sa zglobovima i mišićima koji ih okružuju. Najčešće je uzrok poremećaja temporomandibularnog zgloba kombinacija mišićnog zatezanja i anatomskih problema unutar zglobova. Katkada postoji i psihološka komponenta. Ti su poremećaji najčešći u žena između 20 i 50 godina.

Simptomi uključuju glavobolje, osjetljivost žvakaćih mišića i škljocanje i zaglavljivanje zglobova. Katkada se čini da je bol u blizini, a ne u samom zglobu. Poremećaj temporomandibularnog zgloba može biti razlogom glavobolje koja se vraća a ne reagira na uobičajeno liječenje.

Zubni liječnici gotovo uvijek dijagnosticiraju poremećaj temporomandibularnog zgloba na temelju anamneze i fizikalnog pregleda. Dio pretrage uključuje guranje lica u stranu ili stavljanje malog prsta u uho pacijenta i lagano pritiskanje prema naprijed, dok osoba otvara i zatvara čeljust. Osim toga zubni liječnik nježno pipa mišiće žvakače kako bi otkrio bol ili bolnu osjetljivost, te uočio klizi li čeljust kad osoba grize.

Pri postavljanju dijagnoze zubnom liječniku mogu pomoći posebne rendgenske tehnike. Kada posumnja da disk leži ispred svog normalnog položaja (stanje koje se zove unutarnji poremećaj), može se primijeniti rendgenska pretraga pri kojoj se u zglob injicira kontrast (artrogram). Premda skupe, u rijetkim slučajevima mogu se rabiti kompjutorizirana tomografija (CT) ili magnetska rezonancija (MRI) kako bi se utvrdilo zašto osoba ne reagira na liječenje. Laboratorijske pretrage su rijetko kada od koristi. Zubni liječnici ponekad rabe elektromiografiju, koja analizira mišićnu aktivnost, u cilju kontrole liječenja, a rjeđe za postavljanje dijagnoze.

Pogled u unutrašnjost temporomandibularnog (čeljusnog) zgloba

MSD medicinski priručnik za pacijente

U osamdeset posto ljudi stanje se popravlja nakon 6 mjeseci bez ikakvog liječenja. Poremećaji temporomandibularnog zgloba poredani od najčešćih prema najrjeđima zahtijevaju liječenje zbog mišićne boli i napetosti, unutarnjeg poremećaja, artritisa, ozljede, smanjene ili pretjerane pokretljivosti zgloba i razvojnih (porođajnih) nenormalnosti.