Šećerna bolest

Dijabetes melitus (šećerna bolest) je poremećaj u kojem je razina glukoze (jednostavnog šećera) u krvi nenormalno visoka, jer tijelo ne otpušta ili ne rabi inzulin na odgovarajući način.

Liječnici često rabe puni naziv dijabetes melitus radije nego dijabetes sam, kako bi razlučili taj poremećaj od dijabetesa insipidusa, relativno rijetke bolesti.

Razine krvnoga šećera (glukoza) različite su tijekom dana, povisuju se nakon jela, a unutar 2 sata vraćaju se na normalu. Razina krvnog šećera je normalna kad se kreće između 70 i 110 miligrama na decilitar (mg/dl) krvi ujutro nakon posta tijekom noći. Obično je niža od 120 do 140 mg/dl 2 sata nakon jedenja ili pijenja tekućina koje sadrže šećer ili druge ugljikohidrate. Normalna razina sklona je laganom, ali stalnom povisivanju nakon 50. godine, naročito u ljudi koji mnogo sjede.

Inzulin, hormon koji luči gušterača, je prva tvar odgovorna za održavanje odgovarajuće razine krvnog šećera. Inzulin omogućuje glukozi da prijeđe u stanice tako da one mogu proizvesti energiju ili glukozu pohraniti dok nije potrebna. Porast razine krvnog šećera nakon jedenja ili pijenja potiče gušteraču da proizvodi inzulin sprječavajući tako veći porast razine šećera u krvi i uzrokujući postupno njezino padanje. Budući da mišići upotrebljavaju glukozu za stvaranje energije, razina šećera u krvi može padati i tijekom fizičke aktivnosti.

Uzroci

Šećerna bolest nastaje kada tijelo ne proizvodi dovoljno inzulina da održi normalnu razinu krvnoga šećera ili kada stanice na inzulin ispravno ne reagiraju. Ljudi s tipom I šećerne bolesti (šećerna bolest ovisna o inzulinu) proizvode malo ili uopće ne proizvode inzulin. Premda oko 6% pučanstva Sjedinjenih Država ima neki oblik šećerne bolesti, samo oko 10% svih dijabetičara ima tip I bolesti. Većina ljudi koji imaju tip I šećerne bolesti razviju bolest prije 30. godine života.

Znanstvenici smatraju da neki okolinski čimbenik―vjerojatno virusna infekcija ili neki prehrambeni čimbenik u djetinjstvu ili ranoj odrasloj dobi―uzrokuje da imunološki sustav razori stanice gušterače koje proizvode inzulin. Nastanku toga najvjerojatnije doprinosi genetska sklonost. Bez obzira na uzrok, u tipu I šećerne bolesti više je od 90% stanica koje proizvode inzulin (betastanice) trajno razoreno. Posljedični manjak inzulina je težak i da bi osoba preživjela s tipom I šećerne bolesti mora redovito primati inzulin injekcijom.

U tipu II šećerne bolesti (šećerna bolest neovisna o inzulinu) gušterača nastavlja proizvoditi inzulin, katkada čak u količini većoj nego je normalno. Međutim, tijelo razvija otpornost na njegove učinke što dovodi do relativnog manjka inzulina. Tip II šećerne bolesti može se pojaviti u djece i mladih osoba, ali obično počinje u dobi nakon 30. godine i postaje sa starenjem sve češći: oko 15% ljudi iznad 70 godina ima tip II šećerne bolesti. Pretilost je rizični čimbenik za tip II šećerne bolesti; 80% do 90% ljudi s tom bolešću je pretilo. Neke rasne i kulturalne skupine imaju povećani rizik, npr. crnci i Hispanci imaju dvostruko do trostruko povećani rizik od razvitka tipa II šećerne bolesti. Tip II šećerne bolesti također se često javlja u obiteljima.

Drugi manje česti uzroci šećerne bolesti su nenormalno visoka razina kortikosteroida, trudnoća (trudnička šećerna bolest ili gestacijski dijabetes), , lijekovi i otrovi koji ometaju proizvodnju ili učinke inzulina dovodeći do visokih razina šećera u krvi.

Simptomi

Prvi se simptomi šećerne bolesti odnose na izravne učinke visokih razina šećera u krvi. Kada razina šećera u krvi poraste iznad 160 do 180 mg/dl, glukoza prelazi u mokraću. Kada razina poraste još više, bubrezi izlučuju dodatnu vodu da razrijede velike količine izgubljenoga šećera. Budući da bubrezi proizvode prekomjerno mokraću, osoba sa šećernom bolešću mokri često velike količine (poliurija). Prekomjerno mokrenje uzrokuje nenormalnu žeđ (polidipsija). Kako se mokraćom pretjerano gube kalorije, osoba gubi na težini. Da to nadoknadi, osoba često osjeća prekomjernu glad (polifagija). Drugi simptomi uključuju nejasan vid, tromost, mučninu i smanjenu izdržljivost pri opterećenju. Osim toga, osobe čiji je dijabetes slabo kontroliran, osjetljivije su prema infekcijama. Zbog manjka inzulina, ljudi s tipom I šećerne bolesti gotovo uvijek gube na težini prije no što se podvrgnu liječenju. Većina ljudi s tipom II šećerne bolesti ne gube na težini.

U ljudi s tipom I šećerne bolesti simptomi počinju naglo i mogu brzo napredovati do stanja koje se zove dijabetička ketoacidoza. Unatoč visokim razinama šećera u krvi većina stanica ne može iskoristiti šećer bez inzulina; zbog toga se okreću prema drugoj vrsti energije. Masne se stanice počnu razgrađivati proizvodeći ketone, otrovne kemijske spojeve koji mogu krv učiniti kiselom (ketoacidoza). Početni simptomi dijabetičke ketoacidoze uključuju prekomjernu žeđ i mokrenje, gubitak težine, mučninu, povraćanje, umor i―naročito u djece―bol u trbuhu. Kako tijelo pokušava ispraviti kiselost krvi, disanje postaje duboko i brzo. Dah osobe miriše po sredstvu za uklanjanje laka s noktiju (aceton). Bez liječenja dijabetička ketoacidoza može napredovati do kome, katkada unutar nekoliko sati.

Ljudi s tipom I šećerne bolesti mogu razviti ketoacidozu čak nakon što započnu liječenje inzulinom, ako propuste injekciju inzulina ili padnu pod stres zbog infekcije, nezgode ili teškog medicinskog stanja.

Ljudi s tipom II šećerne bolesti mogu godinama ili desetljećima biti bez ikakvih simptoma. Kada manjak inzulina uznapreduje, mogu se razviti simptomi. Povećano mokrenje i žeđ su najprije blagi, a postupno se tjednima ili mjesecima pogoršavaju. Ketoacidoza je rijetka. Ako razina šećera u krvi postane vrlo visoka (često premašuje 1.000 mg/dl)―obično kao rezultat nekog novonastalog stresa kao što su infekcija ili lijekovi―osoba može razviti tešku dehidraciju koja može dovesti do duševne zbunjenosti, pospanosti, epileptičnih napadaja i stanja zvanog neketogena hiperglikemičnahiperosmolarna koma.

TABLICA 147-1

Dugotrajne komplikacije šećerne bolesti*

Zahvaćeno tkivo ili organ

Što se događa

Komplikacija

Krvne žile

Stvara se aterosklerotični plak i začepljuje velike i srednje velike arterije u srcu, mozgu, nogama i penisu. Stijenke malih krvnih žila su oštećene tako da žile ne donose normalno kisik i mogu propuštati

Uslijed slabe cirkulacije zacjeljivanje rana je usporeno, a može doći do bolesti srca, moždanog udara, gangrene stopala i šaka, impotencije i infekcija

Oči

Nastaju oštećenja na malim krvnim žilama mrežnice

Oslabljen vid i konačno sljepoća

Bubreg

Krvne žile u bubregu zadebljaju; bjelančevine prelaze u mokraću; krv se normalno ne filtrira

Slaba funkcija bubrega; zatajenje bubrega

Živci

Živci su oštećeni jer se glukoza normalno ne metabolizira i zbog toga što je krvna opskrba neodgovarajuća

Nagla ili postupna slabost nogu; smanjeni osjeti; trnci i bol u šakama i stopalima; kronično oštećenje živaca

Autonomni živčani sustav

Oštećeni su živci koji kontroliraju krvni tlak i probavne procese

Nagle razlike u krvnom tlaku; poteškoće gutanja i promijenjena želučanocrijevna funkcija s napadajima proljeva

Koža

Slab dotok krvi u kožu i gubitak osjeta dovodi do opetovanih ozljeda

Rane, duboke infekcije (dijabetični vrijedovi); slabo zacjeljivanje

Krv

Oštećena je funkcija bijelih krvnih stanica

Povećana prijemčivost za infekcije, naročito mokraćnog sustava i kože

Vezivno tkivo

Glukoza se normalno ne metabolizira, što uzrokuje zadebljanje tkiva ili skvrčavanje

Sindrom karpalnoga tunela; Dupuytrenova kontraktura

* Šećerna bolest = dijabetes (diabetes mellitus).

Komplikacije

Vremenom, povišena razina krvnoga šećera oštećuje krvne žile, živce i drugo unutarnje tkivo. Složene tvari na temelju šećera ugrađuju se u stijenke malih krvnih žila dovodeći do njihova zadebljanja i propuštanja. Kako krvne žile zadebljavaju kožu i živce opskrbljuju sa sve manje krvi. Slabo kontrolirana razina šećera u krvi također uzrokuje povišenje razine masnih tvari u krvi što dovodi do ubrzane ateroskleroze (razvoja plakova u krvnim žilama). Ateroskleroza je oko dva do šest puta češća u dijabetičara nego u nedijabetičara a pojavljuje se i u muškaraca i u žena. Slaba cirkulacija kroz velike i male krvne žile može oštetiti srce, mozak, noge, oči, bubrege, živce i kožu i usporava zacjeljivanje ozljeda.

Zbog svih tih razloga ljudi sa šećernom bolešću mogu imati mnoge ozbiljne dugotrajne komplikacije. Češći je infarkt srca i moždani udar. Oštećenje krvnih žila oka može dovesti do gubitka vida (dijabetička retinopatija). Bubrezi mogu loše raditi (dijabetička nefropatija), što dovodi do zatajenja pa takvo stanje zahtijeva dijalizu. Oštećenje živaca može se očitovati na nekoliko načina. Ako slabo funkcionira jedan živac (mononeuropatija), može naglo oslabiti ruka ili noga. Ako su oštećeni živci šaka, nogu i stopala (dijabetička polineuropatija) osjeti mogu postati nenormalni i može se razviti bol s trncima i pečenjem te slabost u rukama i nogama. Oštećenje živaca kože dovodi do češćih opetovanih ozljeda, jer osoba ne može osjetiti promjene u tlaku ili temperaturi. Slaba opskrba krvlju kože može dovesti do vrijedova (ulkusa), a sve rane sporo zacjeljuju. Vrijedovi na stopalima mogu postati tako duboki i inficirani i mogu slabo zacjeljivati da se dio noge mora odrezati.

Novi dokazi pokazuju da se komplikacije šećerne bolesti mogu spriječiti, odgoditi ili usporiti kontroliranjem razine šećera u krvi. Drugi nepoznati čimbenici, uključujući genetske, također određuju kasniji tijek događaja.

Dijagnoza

Dijagnoza šećerne bolesti se postavlja kada osoba ima nenormalno visoke razine krvnoga šećera. Razina šećera u krvi se često provjerava prilikom rutinskog godišnjeg pregleda ili fizikalnog pregleda prije zapošljavanja ili sudjelovanja u sportskim aktivnostima. Liječnik mora također provjeriti razinu šećera u krvi da nađe mogući uzrok takvih simptoma kao što su povećana žeđ, mokrenje ili glad, ili ako osoba ima tipične rizične čimbenike kao što su pozitivna obiteljska anamneza o šećernoj bolesti, pretilost, česte infekcije ili bilo koju od komplikacija povezanih sa šećernom bolešću.

Za mjerenje razine krvnoga šećera obično se uzima uzorak krvi nakon što je osoba oko 8 sati gladovala, ali se može uzeti i nakon jela. Određeno povišenje razine krvnoga šećera nakon jela je normalno, ali i tada razina ne bi smjela biti vrlo visoka. U ljudi iznad 65 godina pretragu je najbolje napraviti nakon gladovanja, jer u starijih ljudi dolazi do većeg porasta razine šećera u krvi nakon jela.

Druga vrsta pretrage krvi, oralni test tolerancije glukoze (OGTT) može se napraviti u nekim situacijama, npr. kada liječnik sumnja da trudnica ima trudničku šećernu bolest (gestacijski dijabetes). Za izvođenje toga testa osoba treba biti natašte, uzme joj se uzorak krvi za određivanje razine glukoze u krvi natašte a zatim popije posebnu tekućinu koja sadrži standardnu količinu glukoze. Tijekom idućih 2 do 3 sata uzme se više uzoraka krvi.

Liječenje

Glavni cilj liječenja šećerne bolesti je održati razinu šećera u krvi unutar normalnih granica što se više može. Potpuno normalnu razinu je teško održati, ali što se razina može bliže držati unutar normalnih vrijednosti, manje je vjerojatno da će se razviti prolazne ili dugotrajne komplikacije. Glavni problem u nastojanju čvrstog kontroliranja razine krvnoga šećera je povećana opasnost od prekomjernog davanja inzulina što ima za posljedicu nisku razinu krvnoga šećera (hipoglikemija).

Liječenje šećerne bolesti zahtijeva pozornost glede održavanja težine, tjelovježbu i dijetu. Mnogim pretilim ljudima s tipom II šećerne bolesti ne bi trebalo liječenje, ako izgube na tjelesnoj težini i redovito vježbaju. Međutim, smanjenje težine i povećana tjelovježba su teški zadaci za većinu ljudi sa šećernom bolesti. Zato je često potrebno ili liječenje inzulinom ili hipoglikemičkim lijekovima u obliku tableta (peroralni antidijabetici). Tjelovježbom se izravno snižava razina krvnoga šećera, što često smanjuje količinu potrebnoga inzulina.

Vrlo je važno organiziranje prehrane. Općenito, ljudi sa šećernom bolesti ne bi smjeli previše jesti slatku hranu i trebali bi obroke jesti po redovitoj shemi. Međutim, jedenje malog obroka prije spavanja ili kasno poslijepodne često pomaže u sprječavanju hipoglikemije u ljudi koji sami sebi ujutro ili navečer daju injekciju inzulina srednjeg trajanja. Kako ljudi sa šećernom bolešću imaju i sklonost prema visokoj razini kolesterola, dijetetičari obično preporučuju ograničenje zasićenih masti u prehrani. Ipak, najbolji način snižavanja razine kolesterola je smanjenje šećera u krvi i tjelesne težine.

Većina dijabetičara ima veliku korist od učenja o svojoj bolesti i saznanja što sami mogu učiniti na suzbijanju bolesti. Tu izobrazbu najbolje provodi medicinska sestra educirana o šećernoj bolesti. Svi dijabetičari moraju biti svjesni kako prehrana i tjelovježba djeluju na šećer u krvi i moraju znati kako izbjeći komplikacije, npr. traganje za vrijedovima (ulkusima) na koži. Moraju posebno paziti na infekcije stopala te bi trebali nokte na nožnim prstima uređivati kod pedikera. Bitni su godišnji pregledi očiju jer postoji mogućnost da promjene na krvnim žilama dovedu do sljepoće (dijabetička retinopatija).

U slučaju ozljede ili visoke ili niske razine šećera u krvi ljudi sa šećernom bolesti bi trebali uvijek nositi karticu ili Medic Alert narukvicu na kojoj stoji obavijest da boluju od dijabetesa. Upozoravanje zdravstvenih radnika na prisutnost šećerne bolesti omogućuje brzo liječenje u svrhu spašavanja života.

Liječenje nadomještanjem inzulina

U tipu I šećerne bolesti gušterača ne može proizvoditi inzulin pa se mora nadomjestiti. Nadomještanje se može provesti samo injekcijom; budući da se inzulin u želucu razara, ne može se uzimati na usta. Ispituju se novi oblici inzulina, kao što je nosni sprej. Do sada se ti novi oblici nisu pokazali dobrima, jer promjenljiva brzina apsorpcije dovodi do problema u određivanju doze.

Inzulin se injicira ispod kože (supkutano) u masni sloj, obično u nadlakticu, bedro ili trbušnu stijenku. Male štrcaljke s vrlo tankim iglama čine injekcije gotovo bezbolnima. U ljudi koji ne mogu podnijeti igle može se upotrijebiti zračnu pumpu koja upuhuje inzulin ispod kože.

Inzulinska olovka (penkala) koja sadrži umetak u kojem je inzulin, a zatvara se poput velike olovke, pogodniji je način nošenja inzulina pogotovo za one koji izvan kuće uzimaju nekoliko injekcija dnevno. Druga naprava je inzulinska pumpa koja trajno crpi inzulin iz spremnika kroz malu iglu postavljenu na koži. Davanje dodatnih doza inzulina može se programirati ili prirediti tako da pumpa što sličnije oponaša način na koji tijelo proizvodi i luči inzulin. Nekim ljudima pumpa pruža dodatni stupanj kontrole, dok drugima nošenje pumpe smeta ili nastanu rane na mjestu uboda igle.

Inzulin postoji u tri osnovna oblika, svaki s drugačijom brzinom i trajanjem djelovanja. Brzodjelujući inzulin, kao što je regularni (obični ili kristalni) inzulin, djeluje najbrže i najkraće. Ta vrsta inzulina često počinje snižavati razinu krvnog šećera unutar 20 minuta, dosegne najvišu vrijednost za 2 do 4 sata, a djelovanje mu traje 6 do 8 sati. Brzodjelujući inzulin često rabe ljudi koji uzimaju nekoliko injekcija dnevno, a injicira se 15 do 20 minuta prije obroka. Srednjedugodjelujući inzulin, kao što je suspenzija inzulin cinka ili suspenzija izofan inzulina, počinje djelovati za 1 do 3 sata, dosegne najvišu aktivnost za 6 do 10 sati a djeluje 18 do 26 sati. Ta se vrsta inzulina može uzeti ujutro da pokrije potrebe za prvi dio dana ili uvečer da pokrije potrebe tijekom noći. Dugodjelujući inzulin, kao što je suspenzija produljenog cink inzulina, ima vrlo mali učinak kroz oko 6 sati, ali osigurava pokriće za 28 do 36 sati. Preparati inzulina su stabilni pri sobnoj temperaturi mjesecima što omogućuje njihov transport, nošenje na posao ili na put.

Odabir inzulina može biti složen. Odluka se temelji na upornosti kojom osoba želi kontrolirati svoju šećernu bolest, kako namjerava provjeravati svoj šećer u krvi i prilagođivati doze, koliko su joj različite dnevne aktivnosti i koliko je upućena u svoju bolest, te koliko joj je stalan šećer u krvi tijekom jednog dana i više uzastopnih dana.

Najlakše se može pratiti režim pojedinačne dnevne injekcije nekog srednjedugodjelujućeg inzulina. Međutim, takav režim omogućuje najslabiju kontrolu nad razinom šećera u krvi. Bolju se kontrolu može postići kombiniranjem dvaju inzulina―brzodjelujućeg i srednjedugodjelujućeg insulina―u jednoj jutarnjoj dozi. To zahtijeva više uvježbanosti, ali pruža i više mogućnosti za prilagođivanje razine šećera u krvi. Drugu se injekciju može primiti tijekom večere ili prije spavanja. Najbolja se kontrola obično postiže injiciranjem nekog brzodjelujućeg i srednjedugodjelujućeg insulina ujutro i navečer uz nekoliko dodatnih injekcija brzodjelujućeg inzulina tijekom dana.

Neki ljudi, naročito stariji, uzimaju istu količinu inzulina svakoga dana; drugi prilagođuju dnevnu dozu inzulina ovisno o prehrani, opterećenju i nalazu šećera u krvi. Potreba za inzulinom mijenja se s promjenama uzimanja hrane i jačinom opterećenja (tjelovježbe). Zato ljudi koji vrlo malo mijenjaju svoju prehranu i izloženi su vrlo malom opterećenju obično trebaju malo mijenjati svoju dozu inzulina. Međutim, vremenom se potrebe za inzulinom mogu promijeniti, ako osoba mijenja tjelesnu težinu, doživi emocionalni stres ili oboli, naročito ako dobije neku infekciju. Ljudi koji mijenjaju svoju prehranu i izloženi su drugačijem opterećenju moraju prema tome uskladiti uzimanje i dozu inzulina.

TABLICA 147-2

Značajke hipoglikemičkih lijekova koji se uzimaju na usta

Lijek

Trajanje učinka (sati)

Broj dnevnih doza

Akarboza

oko 4

3

Acetoheksamid

12 do 18

1 do 2

Gliburid

do 24

1 do 2

Glimepirid

do 24

1

Glipizid

do 24

1 do 2

Klorpropamid

60

1

Metformin

24 ili više

2 do 3

Tolazamid

12 do 24

1 do 2

Tolbutamid

6 do 12

2 do 3

Neki ljudi razvijaju otpornost (rezistenciju) prema inzulinu. Kako pripravci inzulina nisu istovjetni inzulinu koji se stvara u tijelu, tijelo može na uneseni inzulin stvarati protutijela. Ta protutijela ometaju aktivnost inzulina tako da osoba s otpornošću na inzulin mora uzimati vrlo velike doze.

Inzulinske injekcije mogu na mjestu davanja oštetiti kožu i potkožno tkivo. Alergijska reakcija, koja se rijetko javlja, izaziva bol i pečenje, te nakon nekoliko sati crvenilo, svrbež i oteklinu na mjestu injiciranja. Češće injekcije izazivaju odlaganje masti što uzrokuje da koža izgleda poput narančine kore, ili razgradnju masti što dovodi do “uleknuća” kože. Te se komplikacije općenito sprječavaju mijenjanjem mjesta injiciranja pri svakoj dozi i promjenom vrste inzulina. Otpornost prema inzulinu i alergija na inzulin nisu česti pri uporabi sintetičkih ljudskih (humanih) inzulina, koji se danas pretežno rabe.

Hipoglikemički lijekovi koji se uzimaju na usta

Hipoglikemički pripravci sulfonilureje koji se uzimaju na usta (oralni hipoglikemici) kao što su glipizid, gliburid, tolbutamid i klorpropamid često mogu zadovoljavajuće sniziti razinu šećera u krvi u ljudi s tipom II šećerne bolesti, ali nisu učinkoviti pri tipu I šećerne bolesti. Oni snizuju razinu šećera u krvi potičući gušteraču da otpušta inzulin, te pojačavanjem njegove učinkovitosti. Druga vrsta lijeka koji se uzima na usta, metformin, ne utječe na otpuštanje inzulina, već pojačava odgovor tijela na svoj vlastiti inzulin. Liječnik može propisati metformin sam ili sa nekim lijekom na bazi sulfonilureje. Još jedan lijek, akarboza, djeluje tako da odgađa apsorpciju šećera u crijevu.

Hipoglikemički lijekovi koji se daju na usta (oralni hipoglikemici) obično se propisuju ljudima s tipom II šećerne bolesti, ako se prehranom i tjelovježbom ne može zadovoljavajuće sniziti razina šećera u krvi. Lijekovi se katkada mogu uzeti samo jednom dnevno, ujutro, premda neki ljudi trebaju dvije ili tri doze. Ako hipoglikemički lijekovi koji se uzimaju na usta ne mogu dovoljno dobro kontrolirati šećer u krvi, mogu se davati injekcije inzulina same ili zajedno s oralnim hipoglikemikom (lijek koji se daje na usta u obliku tablete).

Liječenje u svrhu nadziranja

Nadziranje razine šećera u krvi bitan je dio skrbi oko šećerne bolesti. Premda se prisutnost šećera može dokazati i u mokraći, provjeravanje mokraće nije dobar način nadzora nad liječenjem i/ili prilagođivanja liječenja. Srećom, razina krvnog šećera može se sada lako određivati kod kuće.

Kapljicu krvi dobije se ubodom vrha prsta malom lancetom. Lanceta sadrži sitnu iglu koju se može ubosti u prst ili smjestiti u napravu opskrbljenu oprugom koja lako i brzo probuši kožu. Većina dijabetičara smatra ubadanje gotovo bezbolnim. Na reagensku traku (test traku) stavi se kap krvi. Kao odgovor na šećer reagenska traka promijeni boju ili dođe do neke druge kemijske promjene. Neke trake promijene boju u tolikoj mjeri da se očita razina šećera u krvi kada se boja na traci usporedi s otisnutim standardnim bojama za pojedine vrijednosti šećera u krvi. Bolji i točniji način predstavlja strojno očitavanje promjene na traci za testiranje uz brojčani prikaz rezultata na zaslonu naprave (digitalni displej). Većina tih strojeva (naprava) određuje vrijeme reakcije i automatski očita rezultat. Ti su strojevi mali, veličine olovke do kutije cigareta.

Dijabetičari bi morali bilježiti razine svog šećera u krvi i izvijestiti o tim rezultatima svog liječnika ili medicinsku sestru kako bi dobili savjet o podešavanju doze inzulina ili oralnog hipoglikemika. Neke se ljude može podučiti da sami, prema potrebi, prilagode dozu inzulina između posjeta liječniku ili medicinskoj sestri.

U cilju procjene liječenja liječnici naprave pretragu krvi koja se zove glukozirani hemoglobin, zvan i hemoglobin A1C . Kada je razina šećera u krvi visoka, pojave se promjene u hemoglobinu, kemijskom spoju koji prenosi kisik u krvi. Te su promjene u izravnom odnosu s razinom šećera u krvi tijekom dužeg vremenskog razdoblja. Na taj način, za razliku od mjerenja šećera u krvi koje pokazuje razinu u jednom određenom trenutku, mjerenje glukoziliranog hemoglobina pokazuje je li se razinu šećera u krvi kontroliralo tijekom nekoliko prethodnih tjedana. Normalna razina glukoliziranog hemoglobina je manja od 7%. Dijabetičari rijetko postižu takvu razinu, ali redovitom kontrolom mogu biti u granicama normale. Razina iznad 9% ukazuju na slabu kontrolu, a razina iznad 12% na vrlo slabu kontrolu. Većina liječnika koji su specijalisti za šećernu bolest (dijabetolozi) preporučuju da se glukozilirani hemoglobin mjeri svakih 3 do 6 mjeseci.

Liječenje komplikacija

I inzulin i oralni hipoglikemici (lijekovi koji se daju na usta) mogu previše sniziti razinu šećera u krvi i prouzročiti hipoglikemiju. Hipoglikemija se može pojaviti i ako osoba sa šećernom bolešću ne jede dovoljno ili na vrijeme ili ako je izložena jakom opterećenju (naporu), a ne jede. Kada je razina šećera u krvi preniska, najprije je zahvaćen mozak. Za zaštitu mozga tijelo odmah počinje stvarati šećer iz glikogena pohranjenog u jetri. Taj proces uključuje otpuštanje adrenalina koji izaziva glad, tjeskobu, osjećaj povećane svijesti i osjećaj drhtanja. Ako krv koja dolazi u mozak ne sadrži šećer to može prouzročiti glavobolju.

TABLICA 147-3

Simptomi niske razine šećera u krvi*

• Iznenadna jaka glad

• Glavobolja

• Iznenadna tjeskoba

• Drhtanje (tresavica)

• Znojenje

• Zbunjenost

• Nesvijest, koma

* Niska razina šećera u krvi = hipoglikemija.

Hipoglikemija se mora brzo liječiti, jer vrlo brzo može postati teška te dovesti do sve jače zbunjenosti, do kome, a rijetko do trajnog oštećenja mozga. Pri prvom znaku hipoglikemije osoba mora pojesti neku vrstu šećera. Stoga ljudi sa šećernom bolešću moraju uvijek nositi bombone, kockice šećera ili tablete glukoze za liječenje hipoglikemije. Druge su mogućnosti pijenje mlijeka (koje sadrži laktozu, jednu vrstu šećera), zaslađenu vodu ili voćni sok ili pojesti komadić kolača, neko voće ili drugu slatku hranu. Ljudi s tipom I šećerne bolesti moraju uvijek nositi ili imati raspoloživ glukagon (hormon koji povisuje razinu šećera u krvi), koji se može injicirati u slučaju da nisu u mogućnosti uzeti hranu koja sadrži šećer.

Dijabetička ketoacidoza je medicinsko hitno stanje. Bez brzog i učinkovitog liječenja dijabetička ketoacidoza može uzrokovati komu i smrt. Potrebna je hospitalizacija bolesnika, obično na odjel intenzivne skrbi. Kako bi se nadoknadila tekućina izgubljena prekomjernim mokrenjem daju se intravenski velike količine tekućine uz elektrolite, kao što su natrij, kalij, klorid i fosfat. Inzulin se općenito daje intravenski tako da brzo djeluje, a doza se može često prilagođivati. Razinu šećera u krvi, ketone i elektrolite mjeri se svakih nekoliko sati tako da liječnici mogu podesiti terapiju. Liječnici također uzimaju uzorke arterijske krvi da izmjere njenu kiselost (pH krvi). Katkada je potrebno dodatno liječenje da se ispravi kiselost, premda kontroliranje razine šećera u krvi i nadomještanje elektrolita obično omogućuje da tijelo uspostavi normalnu kiseloalkalnu (acidobaznu) ravnotežu.

Liječenje neketonske hiperglikemičkohiperosmolarne kome je slično liječenju dijabetičke ketoacidoze. Treba nadomjestiti tekućinu i elektrolite. Razine šećera u krvi treba postupno nadomještavati da bi se izbjegli nagli pomaci tekućine u mozak. Čini se da se razina šećera u krvi može lakše kontrolirati nego kod dijabetičke ketoacidoze, a problemi kiselosti krvi nisu teški.

Većina dugotrajnih komplikacija šećerne bolesti stalno napreduje sve dok se razinu šećera u krvi strogo ne kontrolira. Međutim, dijabetičku retinopatiju se može izravno liječiti. Operacijom pomoću lasera može se začepiti krvne žile oka koje propuštaju da se spriječi trajno oštećenje mrežnice. Rano liječenje laserom može spriječiti ili bitno usporiti gubitak vida.