Infekcija virusom humanog imunodeficita

Infekcija virusom humanog imunodeficita (HIV) je infekcija jednim od dva virusa (HIV1 ili HIV2) koja sve više razara bijele krvne stanice zvane limfociti, te uzrokuje sindrom stečenog imunodeficita (AIDS, kratica od engl. Acquired Immuno Defficiency Syndrome) koji nastaje zbog oštećene imunosti.

Ranih 1980tih, epidemiolozi (ljudi koji proučavaju čimbenike koji utječu na učestalost i raspodjelu bolesti) su uočili naglo povećanje dvaju stanja među američkim homoseksualcima. Jedno je bio Kaposijev sarkom, rijetki rak; drugo je bila pneumonija uzrokovana pneumocistisom (Pseudocistis carinii), oblik upale pluća koji se javlja samo u ljudi s kompromitiranim imunološkim sustavom. Zatajenje imunološkog sustava koje omogućuje rast rijetkih vrsta raka i razvitak rijetkih infekcija postalo je poznato kao AIDS. Zatajenje imunološkog sustava nađeno je i u intravenskih narkomana, u osoba s hemofilijom i u primatelja transfuzija krvi kao i u biseksualaca. Neko vrijeme nakon toga sindrom se počeo javljati i u heteroseksualaca koji nisu bili narkomani, niti hemofiličari niti su primali transfuzije krvi.

Istraživači su ubrzo otkrili da AIDS uzrokuje virus. Dva virusa koja uzrokuju AIDS su HIV1 i HIV2. HIV1 je najčešći u zapadnoj hemisferi, u Europi, Aziji i centralnoj, južnoj i istočnoj Africi. HIV2 je glavni virus koji uzrokuje AIDS u zapadnoj Africi, premda je u tim područjima mnogo ljudi zaraženo sojem HIV1.

Do kraja listopada 1995. u Sjedinjenim Državama AIDS je poprimio epidemijske razmjere s više od 500.000 slučajeva i 300.000 umrlih od te bolesti. Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da je 1996. godine HIVom bilo zaraženo diljem svijeta 20 milijuna ljudi i da će se taj broj do 2.000. godine popeti na 30 do 40 milijuna. Misli se da je danas u Sjedinjenim Državama HIVom zaraženo više od milijun ljudi.

Patogeneza

Da bi infekcija nastala virus mora ući u stanice kao što su limfociti, vrsta bijelih krvnih stanica. Genski materijal virusa ugrađuje se u DNK inficirane stanice. Virus se umnaža unutar stanice, te je na koncu razara i ispušta nove virusne čestice. Nove virusne čestice tada zaraze druge limfocite i isto ih tako mogu razoriti.

Virus se pričvrsti na limfocite koji na svojoj vanjskoj opni (membrani) imaju receptorsku bjelančevinu, koja se naziva CD4. Stanice s receptorima CD4 obično se nazivaju CD4pozitivne (CD4+) stanice ili pomoćnićki T limfociti. Pomoćnićki T limfociti služe da aktiviraju i usklade druge stanice imunološkog sustava, kao što su B limfociti (koji proizvode protutijela), makrofagi i citotoksični (CD8+) T limfociti, koje sve pomažu uništiti stanice raka i prodirućih organizama.**(v. str. 812) Kako infekcija HIVom razara pomoćnićke T limfocite, tjelesni sustav slabi i ne može se sam zaštititi od infekcije i nastanka stanica raka.

Ljudi inficirani HIVom gube pomoćnićke T limfocite (CD4+ stanice) tijekom nekoliko mjeseci ili godina u tri stadija. Zdrava osoba ima broj CD4+ limfocita približno 800 do 1.300 stanica po mikrolitri krvi. U prvih nekoliko mjeseci nakon infekcije HIVom taj se broj može smanjiti za 40% do 50%. Za vrijeme tih ranih mjeseci osoba može prenositi HIV drugim osobama, jer u krvi kruži mnogo virusnih čestica. Premda se tijelo bori protiv virusa razvoj infekcije ne može zaustaviti.

Nakon otprilike 6 mjeseci broj virusnih čestica u krvi dosiže stalnu razinu, koja se razlikuje od osobe do osobe. Međutim, ostaje dovoljno virusnih čestica da se nastavi uništavanje CD4+ limfocita i prenese bolest na druge ljude. Može proći mnogo godina tijekom kojih osoba inficirana HIVom ima nenormalno nizak broj CD4+ limfocita, koji polako padaju. Visoka razina virusnih čestica i niska razina CD4+ limfocita pomažu liječniku prepoznati rizične skupine za razvitak AIDSa.

Jednu ili dvije godine prije no što se razvije AIDS kojeg se može prepoznati, broj CD4+ limfocita obično pada brže. Osjetljivost osobe na infekciju se naglo poveća čim broj CD4+ limfocita padne ispod 200 stanica po mikrolitri krvi.

Infekcija HIVom ometa i funkciju B limfocita, dijela imunološkog sustava koji proizvodi protutijela (antitijela) tako da često uzrokuje proizvodnju prekomjernog broja protutijela.***(v. str. 811) Ta protutijela su upravljena uglavnom protiv samog HIVa i onih infekcija s kojima je osoba prethodno bila u dodiru, ali ta protutijela ne pomažu jako protiv mnogih oportunističkih infekcija AIDSa. Istodobno razaranje CD4+ limfocita virusom smanjuje sposobnost imunološkog sustava da prepozna nove agresore i označi ih ciljem napada.

TABLICA 187-1

Što je retrovirus?

Virus humanog imunodeficita (HIV) je retrovirus, vrsta virusa koja pohranjuje gensku informaciju više kao RNK nego kao DNK. Kada virus uđe u ciljnu stanicu domaćina, otpušta svoju RNK i jedan enzim (reverzibilna transkriptaza) i tada izrađuje DNK rabeći kao uzorak virusnu RNK. Virusna RNK je tada ugrađena u DNK stanice domaćina.

Svaki puta kada se stanica domaćina dijeli, pravi i novu kopiju integrirane virusne DNK uz svoje vlastite gene. Virusna DNK može preuzeti funkcije stanice (postati aktiviranom) uzrokujući da stanica proizvodi nove virusne čestice. Ti novi virusi se oslobađaju iz inficirane stanice kako bi napali nove stanice.

Prijenos infekcije

HIV se prenosi dodirom s tjelesnom tekućinom koja sadrži zaražene stanice ili virusne čestice; u takve tekućine spadaju krv, sjeme, lučevine rodnice, cerebrospinalna tekućina (likvor) i majčino mlijeko. HIV je prisutan i u suzama, mokraći i slini, ali u mnogo nižoj koncentraciji.

HIV se prenosi na ove načine:

  • Spolnim odnosom sa zaraženom osobom za vrijeme kojih je sluznički pokrov ustiju, rodnice ili rektuma izložen zagađenim tjelesnim tekućinama

  • Injekcijama ili infuzijama zagađene krvi kako se događa pri transfuzijama krvi, zajedničkim korištenjem igala ili nehotičnim ubodom iglom zagađenom HIVom

  • Prijenosom virusa od zaražene majke na dijete prije ili prilikom porođaja ili preko majčina mlijeka.

Osjetljivost na infekciju HIVom se povećava kada su koža i sluznice razderane ili oštećene, što se može dogoditi prilikom snažnog vaginalnog ili analnog spolnog odnosa. Mnoga su istraživanja pokazala da je seksualni prijenos HIVa vjerojatniji ako jedan od spolnih partnera ima herpes, sifilis ili neku drugu spolno prenosivu bolest **(v. str. 937) koja može oštetiti kožu. Međutim, HIV se može prenijeti sa zaražene osobe na nezaraženu vaginalnim ili analnim odnosom, premda nijedan nema drugu spolno prenosivu bolest ili očito oštećenje kože. HIV se može prenijeti i prilikom oralnog seksa, premda je to rjeđe nego pri spolnom odnosu.

Pojednostavljeni životni ciklus virusa humanog imunodeficita

Poput svih virusa, virus humanog imunodeficita (HIV) razmnožava se rabeći genske resurse stanice domaćina, obično CD4 limfocita. Danas odobreni lijekovi potiskuju (inhibiraju) dva ključna virusna enzima reverznu transkriptazu i proteazu, koje virus rabi za umnažanje a razvijeni su i lijekovi kojima je cilj napada treći enzim, integraza.

1. HIV virus se najprije pričvrsti na svoju ciljnu stanicu i zatim u nju prodre.

2. RNK HIVa, genski kod virusa, otpušta se u stanicu. Da bi se umnožio, RNK se mora pretvoriti u DNK. Enzim koji izvodi pretvorbu zove se reverzna transkriptaza. HIV virus se u toj točki lako mijenja, jer je reverzna transkriptaza sklona pogrješkama tijekom pretvorbe virusne RNK u DNK.

3. Virusna DNK tada ulazi u staničnu jezgru.

4. S pomoću enzima zvanog integraza, virusna se DNK spaja sa staničnom DNK.

5. DNK se tada umnožava i iznova stvara RNK i bjelančevine. Bjelančevine su u obliku dugog lanca koji mora biti izrezan u komade nakon što virus napusti stanicu.

6. Novi virus je sastavljen od RNK i kratkih komada bjelančevine.

7. Virus pupa kroz staničnu opnu zamatajući se u dio stanične opne (ovoj).

8. Da postane zarazan za druge stanice, drugi virusni enzim (proteaza HIVa) mora razrezati strukturne bjelančevine unutar propupalog virusa, uzrokujući da se preslože u zreli oblik HIVa.

MSD medicinski priručnik za pacijente

U Sjedinjenim Državama i Europi HIV se češće prenosio među homoseksualcima i ovisnicima o intravenskim drogama nego između heteroseksualaca. Međutim, stopa prijenosa među heteroseksualcima se naglo povećava. U Sjedinjenim Državama više od 10% ljudi s AIDSom su žene, a infekcija HIVom se povećava bržom stopom među ženama nego među muškarcima. U Africi, Karibima i Aziji HIV se u prvom redu prenosi među heteroseksualcima, a infekcija HIVom se podjednako javlja i u muškaraca i žena.

Prije 1992. godine većina Amerikanki je bila zaražena injciranjem droga zagađenim iglama. Međutim, broj slučajeva nastalih seksualnim prijenosom polako je premašio broj koji se pripisuje korisnicima droga.

Zdravstveni radnik koji se slučajno ubode iglom zaraženom HIVom ima vjerojatnost 1:300 da će dobiti HIV. Rizik od infekcije HIVom se povećava ako igla prodre dublje ili ako je injicirana zaražena krv. Uzimanje nekog proturetrovirusnog lijeka kao što je AZT (zidovudin) čini se da smanjuje vjerojatnost razvoja zaraze nakon uboda iglom, ali ne uklanja rizik.

AIDS je danas vodeći uzrok smrti među hemofiličarima koji trebaju česte transfuzije pune krvi ili drugih proizvoda iz plazme. Prije 1985. godine mnogi su ljudi u Sjedinjenim Državama s hemofilijom primali proizvode iz krvi inficirane HIVom. Od tada se sakupljena krv pregledava na HIV, a proizvodi iz plazme se danas izlažu toplini da bi se uklonio rizik od infekcije HIVom.

Infekcija HIVom velikog broja žena u reproduktivnoj dobi uzrokovala je u djece infekciju HIVom.***(v. str. 1275) Virus se može prenijeti na plod (fetus) u ranoj trudnoći posteljicom ili pri porođaju, prilikom prolaska kroz porođajni kanal. Djeca koja doje mogu dobiti infekciju HIVom preko majčinog mlijeka. Mali broj djece zarazi se HIVom seksualnom zloporabom.

HIV se ne prenosi slučajnim dodirom ili čak ni bliskim neseksualnim dodirom na radu, školi ili kući. Nije se otkrio nijedan slučaj prijenosa HIVa zbog kašljanja ili kihanja zaražene osobe ili ugriza komarca. HIV se rijetko prenosi od inficiranog liječnika ili zubara na bolesnika.

Simptomi

U nekih se ljudi razviju simptomi slični simptomima infektivne mononukleoze nekoliko tjedana nakon prvog dobivanja infekcije HIVom. Vrućica, osip, natečeni limfni čvorovi i opća nelagoda mogu trajati 3 do 14 dana. Većina simptoma nestane, premda limfni čvorovi mogu ostati povećani. Dodatni simptomi se ne moraju pojaviti godinama. Međutim, u krvi i drugim tjelesnim tekućinama odmah kolaju velike količine virusa pa je osoba zarazna ubrzo nakon što se inficirala. Unutar nekoliko mjeseci osobe zaražene HIVom mogu u više navrata dobiti blage simptome koji prema definiciji još ne spadaju u sliku potpuno razvijenog AIDSa.

Osoba može imati simptome infekcije HIVom godinama prije razvitka za AIDS specifičnih infekcija ili tumora. Ti simptomi uključuju natečene limfne čvorove, gubitak težine, vrućicu koja dođe i prođe, loše osjećanje, umor, ponavljani proljev, anemiju i kandidijazu, gljivičnu infekciju ustiju. Gubitak težine (mršavljenje) je naročito neugodan problem.

Po definiciji, AIDS počinje niskim brojem CD4+ limfocita (manje od 200 stanica po mikrolitri krvi) ili razvitkom oportunističkih infekcija (infekcije organizmima koji ne uzrokuju bolest u ljudi sa zdravim imunološkim sustavom). Mogu se razviti i vrste raka kao što je Kaposijev sarkom i neHodgkinov limfom.

I sama infekcija HIVom te oportunističke infekcije i vrste raka uzrokuju simptome AIDSa. Na primjer, HIVom se može zaraziti mozak i uzrokovati demenciju s gubitkom sjećanja, poteškoćom u koncentraciji i smanjenom brzinom obrade podataka. Međutim, samo nekolicina ljudi s AIDSom umre zbog neposrednih učinaka infekcije HIVom. Obično je smrt posljedica zbirnih učinaka mnogih oportunističkih infekcija ili tumora. Organizmi i bolesti koje normalno tek malo prijete zdravim ljudima mogu uzrokovati smrt onih s AIDSom, naročito kada broj CD4+ limfocita padne ispod 50 stanica po mikrolitri krvi.

Nekoliko oportunističkih infekcija i nekoliko vrsta raka tipični su za početak AIDSa. Kandidijaza, prekomjerni rast kvasnica Candida u ustima, rodnici ili jednjaku, mogu biti prva infekcija koja se pojavi.**(v. str. 946) Najraniji simptom infekcije HIVom u žene mogu biti česte infekcije rodnice kvasnicama koje se ne mogu lako izliječiti. Međutim, recidivirajuće infekcije rodnice kvasnicama se često vide u inače zdravih žena i mogu ih uzrokovati drugi čimbenici kao što su oralni kontraceptivi, antibiotici i hormonske promjene.

Pneumonija koju uzrokuje gljivica Pneumocystis carinii je česta povratna oportunistička infekcija u ljudi s AIDSom. Pneumonija uzrokovana pneumocistisom ***(v. str. 199) je često prva ozbiljna oportunistička infekcija koja se razvije; bila je najčešći uzrok smrti među ljudima inficiranima HIVom prije no što su se poboljšale metode liječenja i sprječavanja upale pluća.

Česta je kronična infekcija toksoplazmom (toksoplazmoza) *(v. str. 901) koja postoji od dječje dobi, ali simptome uzrokuje u manjeg broja ljudi s AIDSom. Kada se ponovno aktivira u bolesnika s AIDSom, toksoplazma uzrokuje tešku infekciju, u prvom redu u mozgu.

Tuberkuloza je češća i smrtonosnija u ljudi inficiranih HIVom ****(v. str. 885) nego u onih koji je nemaju i teško se liječi, ako su sojevi tuberkulozne bakterije otporni na nekoliko antibiotika. Druga mikobakterija, kompleks Mycobacterium avium, *****(v. str. 886) uobičajeni je uzrok vrućice, gubitka težine i proljeva u ljudi s uznapredovalom bolešću. Može ju se i liječiti i sprječavati novo otkrivenim lijekovima.

Želučanocrijevne infekcije su također česte kod AIDSa. Cryptosporidium, parazit kojeg se može steći zagađenom hranom ili vodom, uzrokuje jaki proljev, bol u trbuhu i gubitak težine.

Progresivna multifokalna leukoencefalopatija (PML), virusna infekcija mozga, može zahvatiti živčanu funkciju.******(v. str. 922) Prvi simptomi su obično gubitak snage u jednoj ruci ili nozi i gubitak usklađenosti ili ravnoteže. Tijekom nekoliko dana ili tjedana osoba može biti nesposobna hodati i stajati, a smrt obično nastupa unutar nekoliko mjeseci.

Ljude s AIDSom često napada citomegalovirus. Ponovne se infekcije jave u ljudi s uznapredovalom bolešću, često u mrežnici očiju uzrokujući sljepoću. Liječenje protuvirusnim lijekovima (antiviroticima) može suzbiti napad citomegalovirusa. Ljudi s AIDSom su također jako osjetljivi na mnoge druge bakterijske, gljivične i virusne infekcije.

Kaposijev sarkom, tumor koji se pojavljuje kao bezbolne, crvene do purpurne, uzdignute plohe na koži, *******(v. str. 994) zahvaća ljude s AIDSom, naročito homoseksualce. U ljudi s AIDSom mogu se razviti i tumori imunološkog sustava (limfomi) koji se mogu najprije pojaviti u mozgu ili drugim unutarnjim organima. Često se kod žena razvije rak grlića maternice. U homoseksualaca je čest rak rektuma.

Dijagnoza

Relativno jednostavna, visoko pouzdana pretraga krvi (zvana ELISA test) može se upotrijebiti za probir (pretraživanje ili skrining) ljudi na infekciju HIVom. Tom se pretragom mogu otkriti protutijela u uzorku krvi; rezultati testa se rutinski potvrđuju još pouzdanijim pretragama. Međutim, može proći nekoliko tjedana ili dulje od infekcije virusom prije nego što test protutijelima postane pozitivan. Visoko osjetljive pretrage (P24 antigen) mogu u to vrijeme otkriti virus i danas se rabe za probir krvi darovane za transfuzije.

Unutar nekoliko tjedana nakon infekcije u većine se ljudi razviju protutijela protiv HIVa. Mali broj zaraženih ljudi ne proizvede mjerljive količine protutijela tijekom nekoliko mjeseci ili dulje. Na kraju se ipak ELISA testom otkrivaju protutijela u zapravo svih zaraženih ljudi. Gotovo svi ljudi s protutijelima na HIV su i inficirani i zarazni.

Ako rezultat testa ELISA ukazuje na infekciju HIVom, test se ponavlja na istom uzorku krvi da bi se nalazi potvrdili. Ako su rezultati i opet pozitivni na HIV, idući korak je da ih se potvrdi s pouzdanijom i skupljom pretragom krvi, kao što je Western blot test. I taj test prepoznaje protutijela na HIV, ali je specifičniji nego ELISA test. Drugim riječima, ako je rezultat Western blot testa pozitivan, osoba je gotovo sigurno zaražena HIVom.

Prognoza

Izloženost HIVu ne dovodi uvijek do infekcije i neki ljudi koji su bili godinama ponavljano izloženi ostaju nezaraženima. Štoviše, mnogim inficiranim ljudima može biti dobro više od desetljeća. Bez dobrobiti današnjih terapijskih liječenja osoba inficirana HIVom ima 1% do 2%tnu vjerojatnost razvoja AIDSa u prvih nekoliko godina nakon infekcije; vjerojatnost se povećava za oko 5% svake godine nakon toga. Rizik od razvitka AIDSa unutar 10 do 11 godina od dobivanja infekcije iznosi oko 50%. Procjena je da će oko 95% do 100% zaraženih ljudi konačno razviti AIDS, ali dugotrajni učinci novo otkrivenih lijekova koji se rabe u kombinaciji mogu taj izgled poboljšati.

Prvi lijekovi koji su se rabili za liječenje HIVa, kao što su AZT (zidovudin) i ddI (didanozin) smanjili su broj oportunističkih infekcija i povećali očekivano trajanje života ljudi s AIDSom, a kombinacije tih lijekova daju čak bolje rezultate. Noviji nukleozidni lijekovi, kao što su d4T (stavudin) i 3TC (lamivudin) i inhibitori proteaze HIVa, kao što su sakinavir, ritonavir i indinavir, još su jači. Kod nekih, kombinacijska terapija smanjuje količinu virusa u krvi na razinu koja se ne može otkriti. Izlječenja, međutim, nisu dokazana.

Tehnike za mjerenje količine HIV virusa (RNK plazme) u krvi (npr. reakcija lančane polimerizacije [engl. polymerase chain reaction—PCR] i testovi razgranate deoksiribonukleinske kiseline [bDNK]) mogu pomoći liječniku kod nadzora učinaka tih lijekova. Te razine su jako različite, a kreću se od nekoliko stotina do milijun virusa koji sadrže RNK u mililitri plazme i pomažu u predviđanju bolesnikove prognoze. Moćni lijekovi snizuju razinu za 10 do 100 puta. Sposobnost kombinacija novih lijekova i tehnika nadziranja za poboljšanje preživljavanja su obećavajuće, ali još nisu u potpunosti ocijenjene.

TABLICA 187-2

Strategije za sprječavanje prijenosa HIV-a

Za nezaražene ljude

• Suzdržavanje

• Siguran (zaštićeni) seks

Za ljude pozitivne na HIV

• Suzdržavanje

• Siguran (zaštićeni) seks

• Nema doniranja krvi ili organa

• Izbjegavanje trudnoće

• Obavještavanje prethodnih i budućih partnera

Za korisnike droga

• Prestanak prakse zajedničke uporabe ili ponovne uporabe igala

• Priključivanje programima liječenja lijekovima

Za liječnike i zubare

• Nošenje rukavica od lateksa kadgod postoji mogućnost dodira s tjelesnim tekućinama

• Ispravna uporaba i uklanjanje šupljih igala

U ranim epidemijama AIDSa mnogi su ljudi s AIDSom imali nagli pad kakvoće života nakon prvog hospitaliziranja, provodeći često veliki dio preostalog vremena u bolnici. Većina ljudi umre unutar 2 godine od razvitka AIDSa.

Razvitkom novih protuvirusnih lijekova i poboljšanim metodama liječenja i sprječavanja oportunističkih infekcija, ljudi godinama održe fizičku i duševnu sposobnost nakon postavljana dijagnoze AIDSa. Na taj način je AIDS postao lječivom, ako ne i potpuno izlječivom bolešću.

Sprječavanje

Programi sprječavanja širenja HIVa pretežno su usredotočeni na podučavanje javnosti o prijenosu virusa te na promjene ponašanja ljudi s najvećim rizikom. Odgojni i motivirajući programi imali su šarolik uspjeh jer mnogi ljudi imaju poteškoću u mijenjanju ovisničkih ili seksualnih ponašanja. Zagovarajući uporabu prezervativa, što je jedan od najboljih načina sprječavanja širenja HIVa, za neke Amerikance ostaje proturječnim problemom. Davanje čistih igala ovisnicima o drogama (narkomanima) još je jedna provjerena metoda sprječavanja širenja AIDSa, ali također je naišla na javni otpor.

Cjepiva za sprječavanje zaraze HIVom ili za usporavanje napredovanja u onih koji su već zaraženi do sada su se pokazala neuspješnima. Ispitan je veći broj takvih cjepiva i mnoga nisu uspjela, ali se istraživanje nastavlja.

Bolnice i klinike općenito ne izoliraju HIVpozitivne bolesnike ukoliko nemaju zarazne infekcije kao što je tuberkuloza. Površine zaražene HIVom se mogu lako očistiti i dezinficirati, jer se HIV inaktivira vrućinom i uobičajenim sredstvima za dezinfekciju kao što su vodikov peroksid i alkohol. U bolnicama se posebno rukuje s uzorcima krvi i drugim tjelesnim tekućinama da bi se spriječio prijenos HIVa i drugih zaraznih organizama. Te opće mjere opreza primjenjuju se na sve uzorke od svih bolesnika, a ne samo za one za koje se zna da su došli od osobe zaražene HIVom.

Liječenje

Danas postoje mnogi lijekovi za liječenje infekcije HIVom: inhibitori nukleozidne reverzne transkriptaze, kao što su AZT (zidovudin), ddI (didanozin), DDC (zalcitabin), d4T (stavudin) i 3TC (lamivudin); inhibitori nenukleozidne reverzne transkriptaze, kao što su nevirapin i delavirdin; i inhibitori proteaze kao što su sakinavir, ritonavir i indinavir. Svi sprječavaju virus da se razmnožava i zato usporavaju napredovanje bolesti. HIV obično razvije otpornost na sve te lijekove, kada se rabe sami nakon nekoliko dana do nekoliko godina, ovisno o lijeku i o osobi.

Čini se da je liječenje najučinkovitije kada se barem dva od tih lijekova daje u kombinaciji. Kombinacije lijekova mogu odgoditi početak AIDSa kod HIVpozitivnih ljudi i mogu više produljiti život nego kad se daje jedan lijek. Liječnici nisu sigurni kako brzo nakon infekcije treba početi davati te lijekove, ali bi trebalo liječiti ljude s visokom razinom HIVa u krvi, čak ljude s visokim brojem CD4+ limfocita a bez simptoma. Prethodna proučavanja koja su pokazala da rani početak liječenja nema prednosti sada više nisu bezuvjetno primjenljiva, jer su razvijeni mnogi drugi lijekovi i kombinacije. Međutim, cijena i nuspojave liječenja sa dva ili tri lijeka mogu biti prevelike za neke ljude u Sjedinjenim Državama i za mnoge ljude u manje razvijenim zemljama.

AZT, ddI, d4T i ddC mogu uzrokovati nuspojave kao što su bol u trbuhu, mučnina i glavobolja (naročito AZT). Jača i dugotrajnija uporaba AZTa može oštetiti koštanu srž i uzrokovati anemiju. DdI, ddC i d4T mogu oštetiti periferne živce, a ddI može oštetiti gušteraču. Od svih nukleozida čini se da je 3TC povezan s najmanje nuspojava.

Sva tri inhibitora proteaza mogu uzrokovati nekoliko nuspojava kao što su mučnina i povraćanje, proljev i nelagoda u trbuhu. Indinavir uzrokuje blago, povratno povećanje enzima u jetri što ne uzrokuje nikakve simptome, a može uzrokovati i jaku bol u leđima (bubrežna kolika), sličnu onoj koju uzrokuju bubrežni kamenci. Ritonavir ima lošu stranu da povećava i snižava razinu mnogih lijekova preko svog učinka na jetru. Sakinavir se može lakše podnositi, ali se slabo apsorbira i zato nije tako učinkovit u danas postojećem obliku.

Oboljelima od AIDSa obično se propisuje mnogo lijekova da se spriječe infekcije. Kako bi se spriječilo pneumoniju pneumocistisom, kada broj CD4+ limfocita padne ispod 200 stanica po mikrolitri krvi, veoma je učinkovita kombinacija sulfametoksazola i trimetoprima. Ta kombinacija lijekova sprječava i infekcije mozga toksoplazmom. U ljudi s brojem CD4+ limfocita manjim od 75 do 100 stanica po mikrolitri krvi davanjem azitromicina jedanput tjedno ili klaritromicina ili rifabutina svakodnevno mogu se spriječiti infekcije s Mycobacterium avium. Bolesnicima koji se oporavljaju od kriptokoknog meningitisa ili onima koji su imali ponavljane infekcije kandidijaze (infekcije ustiju, jednjaka ili rodnice gljivicom Candida) može se dulje vremena davati flukonazol, protugljivični lijek (antimikotik). Osobe s ponavljanim epizodama infekcija usta, usana, spolnih organa ili rektuma herpes simpleksom može se produljeno liječiti antivirotikom, kao što je aciklovir, kako bi se spriječio recidiv.