Lepra

Lepra (Hansenova bolest) je kronična zarazna bolest koju uzrokuje bakterija Mycobacterium leprae, a dovodi do oštećenja u prvom redu perifernih živaca (živci koji su izvan mozga i kralješnične moždine), kože, sluznice nosa, sjemenika i očiju.

Način prijenosa lepre je nejasan. Kada neliječena, teško oboljela osoba kiše, bakterije Mycobacterium leprae se rasprše u zraku. Oko polovica ljudi s leprom vjerojatno ju je dobilo bližim dodirom sa zaraženom osobom. Infekcija mikobakterijom lepre može vjerojatno doći i iz zemlje, dodira s pasancima i vjerojatno čak dodirom sa stjenicama i komarcima.

Oko 95% ljudi koji su izloženi Mycobacterium leprae ne razviju lepru, jer njihov imunološki sustav sprječava zarazu. U onih koji razviju bolest, infekcija se može kretati od blage (tuberkuloidna lepra) do teške (lepromatozna lepra). Blagi, tuberkuloidni oblik lepre nije zarazan.

Više od 5 milijuna ljudi diljem svijeta zaraženo je s Mycobacterium leprae. Lepra je najčešća u Aziji, Africi, Latinskoj Americi i otocima Pacifičkog oceana. U Sjedinjenim Državama zaraženo je oko 5.000 ljudi. Većina ih je u Kaliforniji, Havajima i Teksasu. Gotovo svi slučajevi lepre u Sjedinjenim Državama su emigranti iz zemalja u razvoju. Zaraza može početi u bilo kojoj životnoj dobi, najčešće započinje u ljudi 20. i 30. godina. Teški, lepromatozni oblik lepre je dva puta češći u muškaraca nego u žena, dok je blagi tuberkuloidni oblik jednako čest u oba spola.

Simptomi

Kako se bakterija koja uzrokuje lepru jako sporo razmnožava, simptomi obično ne započinju barem 1 godinu nakon što se osoba inficirala, prosječno se javlja 5 do 7 godina kasnije, a često mnogo godina kasnije. Znakovi i simptomi lepre ovise o individualnom imunološkom odgovoru osobe. Oblik lepre koji nastaje određuje dugotrajnu prognozu, vjerojatne komplikacije i potrebu za antibiotskim liječenjem.

Kod tuberkuloidne lepre dolazi do osipa koji se sastoji od jednog ili nekoliko plitkih bjelkastih područja. Ta su područja neosjetljiva na dodir, jer su mikobakterije oštetile živce.

Kod lepromatozne lepre na koži se pojavljuju male izbočine ili veći izdignuti osipi različite veličine i oblika. Nestaje tjelesna dlakavost, uključujući obrve i trepavice.

Granična lepra je nepostojano stanje koje može imati izglede obih oblika lepre. U ljudi s graničnom leprom stanje se može ili popraviti i u tom slučaju počinje nalikovati tuberkuloidnom obliku, ili pogoršati gdje je više nalik lepromatoznom obliku.

Tijekom neliječene ili čak liječene lepre može doći do nekih imunoloških reakcija, koje katkada dovode do vrućice i upale kože, perifernih živaca i rjeđe limfnih čvorova, zglobova, sjemenika, bubrega, jetre i očiju. Liječenje može biti učinkovito kortikosteroidima ili talidomidom, ovisno o tipu reakcije i njenoj težini.

Mycobacterium leprae je jedina bakterija koja napada periferne živce i gotovo su sve komplikacije neposredna posljedica tog napada. Mozak i kralješnična moždina nisu zahvaćeni. Kako se smanjuje sposobnost osjeta dodira, boli, toplog i hladnog, ljudi s oštećenjem perifernih živaca mogu se opeći, posjeći ili se ozlijediti na drugi način a da ništa ne osjete. Oštećenje perifernih živaca može također uzrokovati mišićnu slabost koja vremenom dovodi do grebanja prstiju i izobličenja u obliku “visećeg stopala”. Zato ljudi s leprom mogu postati nakazni.

U ljudi s leprom mogu se razviti i rane na dlanovima i stopalima. Oštećenje nosnih prolaza može dovesti do stalno začepljenog nosa. Oštećenje očiju može dovesti do sljepoće. Muškarci s lepromatoznom leprom mogu postati impotentni i neplodni, jer zaraza može smanjiti i količinu testosterona i količinu sperme koju proizvode sjemenici.

Dijagnoza

Simptomi kao što su karakteristični kožni osipi koji ne nestaju, gubitak osjeta a naročito izobličenja koja nastaju zbog mišićne slabosti upućuju na dijagnozu lepre. Dijagnozu potvrđuje mikroskopsko ispitivanje uzorka tkiva zaražene kože. U dijagnostičke svrhe nisu korisne ni pretrage krvi niti kulture.

Sprječavanje i liječenje

U prošlosti izobličenosti koje je uzrokovala lepra dovodile su do progonstva i ljude se s tom bolešću često izoliralo u zavodima ili kolonijama. U nekim zemljama to je još uvijek česta praksa. Premda rano liječenje može spriječiti ili popraviti većinu velikih izobličenja, ljudi s leprom obično trpe od psiholoških i socijalnih problema.

Izolacija, međutim, nije potrebna. Lepra je zarazna samo u neliječenom lepromatoznom obliku, a čak se ni tada ne prenosi lako na druge. Štoviše, većina je ljudi prirodno otporna na lepru a samo članovima domaćinstva zaražene osobe prijeti infekcija. Čini se da liječnici i medicinske sestre koji liječe leprozne bolesnike nisu izloženi povećanom riziku.

Antibioticima se može usporiti napredovanje lepre i čak izliječiti bolest. Kako neke mikobakterije mogu biti otporne na pojedine antibiotike, liječnik može propisati više od jednoga lijeka, naročito ljudima s lepromatoznom leprom. Dapson, antibiotik koji se najčešće rabi za liječenje lepre, relativno je jeftin i općenito siguran za uporabu; samo ponekad uzrokuje kožne osipe i anemiju. Rifampin, koji je skuplji, je čak jači od dapsona; njegove najozbiljnije nuspojave su oštećenje jetre i simptomi poput influence. Drugi antibiotici koji se mogu dati leproznim bolesnicima su klofazimin, etionamid, minociklin, klaritromicin i ofloksacin.

Antibiotsko liječenje se mora provoditi dugo, zbog toga što je bakterije teško iskorijeniti. Ovisno o težini infekcije i liječnikovoj procjeni, liječenje se može provoditi od 6 mjeseci do više godina. Mnogi bolesnici koji imaju lepromatoznu lepru uzimaju dapson do kraja života.