Tuberkuloza

Tuberkuloza je zarazna, moguće smrtna zarazna bolest koju uzrokuje bakterija koja se širi zrakom Mycobacterium tuberculosis, M. bovis ili M. africanum.

Tuberkuloza je bolest koju najčešće uzrokuje Mycobacterium tuberculosis, ali je ponekad uzrokuju M. bovis ili M. africanum. Premda druge mikobakterije izazivaju bolesti koje oponašaju tuberkulozu, te infekcije nisu prijemčive i većina slabo odgovara na lijekove koji su vrlo učinkoviti kod tuberkuloze.

Ljudi su obolijevali od tuberkuloze od najstarijih vremena. Tuberkuloza je postala najveći problem u Europi za vrijeme industrijske revolucije, kada su gradovi često bili pretrpani te joj se pripisuje više od 30% svih smrti. Pronalaskom antibiotika streptomicina 1940tih, izoniazida 1950tih, etambutola 1960tih i rifampina 1970tih, liječenje tuberkuloze postalo je učinkovito. Međutim, sredinom 1980tih broj oboljelih u Sjedinjenim Državama počeo je ponovno rasti. AIDS u kombinaciji s prenapučenošću i nezdravim uvjetima u mnogim gradskim područjima, skloništa za beskućnike i zatvori opet su doveli do toga da je tuberkuloza ozbiljni javnozdravstveni problem. Problem je posebno zabrinjavajući zbog toga što su neki sojevi bakterija tuberkuloze postali otporni (rezistentni) na antibiotike koji se rabe za liječenje te bolesti. Ipak, u Sjedinjenim Državama tuberkuloza kao epidemija opet počinje opadati.

TABLICA 181-1

Bolesti slične tuberkulozi

Postoje mnoge vrste mikobakterija. Neke od tih mikobakterija slične su onima koje uzrokuju tuberkulozu; one mogu izazvati zarazu s mnogim simptomima sličnima tuberkulozi. Premda su te mikobakterije česte, one općenito uzrokuju infekciju samo u ljudi s oštećenim imunološkim sustavom. Bakterije u prvom redu zahvaćaju pluća, ali mogu zahvatiti i limfne čvorove, kosti, kožu i druga tkiva.

Najčešća je skupina mikobakterija poznata kao kompleks Mycobacterium avium (MAC). Te su mikobakterije vrlo otporne na većinu antibiotika uključujući one koji se primjenjuju za liječenje tuberkuloze. Infekcije uzrokovane tim bakterijama nisu prijemčive.

Infekcija pluća izazvana kompleksom Mycobacterium avium može se pojaviti u muškaraca srednje dobi čija su pluća oštećena dugotrajnim pušenjem, starom tuberkuloznom zarazom, bronhitisom, emfizemom ili drugim bolestima. Infekcija tim mikobakterijem je, međutim, najčešća u ljudi s AIDSom.

Infekcija se obično razvija polagano. Prvi su simptomi kašljanje i iskašljavanje. S napredovanjem infekcije osoba može redovito izbacivati krv i otežano disati. Rendgenogram prsnog koša može ukazivati na infekciju. Međutim, za razlikovanje te infekcije od tuberkuloze obično je potrebna laboratorijska analiza iskašljaja uzetog od zaražene osobe. Liječenje antibioticima često nije učinkovito, čak ni kada se primjenjuje nekoliko lijekova istodobno. Međutim, uskoro će postati raspoloživi noviji lijekovi koji bi mogli zaustaviti napredovanje takvih infekcija u starijih ljudi. Blagi slučajevi u ljudi bez AIDSa mogu nestati bez liječenja.

U ljudi s AIDSom ili drugim bolestima koje oštećuju imunološki sustav kompleks Mycobacterium avium može se širiti po cijelom tijelu. Simptomi su vrućica, anemija, krvni poremećaji, proljev i bol u želucu. Premda antibiotici mogu privremeno olakšati simptome, infekcija je često smrtna ukoliko se tjelesni imunološki odgovor ne popravi.

Infekcija limfnog čvora koju uzrokuje kompleks Mycobacterium avium može se pojaviti u djece, općenito u dobi između 1 i 5 godina. Infekciju obično uzrokuje jedenje zemlje ili pijenje vode zagađene mikobakterijima. Antibiotici obično ne izlječuju infekciju, ali se zaražene limfne čvorove može ukloniti kirurškim putem.

Drugi mikobakteriji rastu u bazenima za kupanje i čak u kućnim akvarijima, a mogu uzrokovati kožne poremećaje. Te infekcije mogu prestati bez liječenja. Međutim, ljudi s kroničnim infekcijama obično trebaju liječenje tetraciklinom ili drugim antibiotikom tijekom 3 do 6 mjeseci. Drugi tip mikobakterija, Mycobacterium fortuitum, može zaraziti rane i umjetne dijelove tijela kao što su mehanički srčani zalistak ili ugradak dojke. Infekcija se obično izliječi antibioticima i kirurškim uklanjanjem zaraženih područja.

Tuberkuloza je češća među starijima. Od gotovo 23.000 slučajeva registriranih u Sjedinjenim Državama 1995., oko 28% zahvaća osobe u dobi iznad 65 godina. Tri su temeljna razloga zašto ima više slučajeva među starijima: (1.) mnogi stariji ljudi su se zarazili kada je tuberkuloza bila češća, (2.) starenje može smanjiti učinkovitost imunološkog sustava što može omogućiti bakterijama ponovno aktiviranje i (3.) stariji ljudi u ustanovama za njegu vjerojatnije su u uskom dodiru (kontaktu) s drugim starijim ljudima koji su rizičniji za dobivanje tuberkuloze.

Bolest je također češća u crnaca nego u bijelaca, djelomično zbog toga što crnci češće žive u siromaštvu, a djelomično zbog načina na koji se tuberkuloza širila. Tisućama godina tuberkuloza je uzrokovala teške žrtve u Europi, koja je bila nastanjena u prvom redu bijelcima; oni koji su slučajno bili otporniji na bolest bili su u prednosti s obzirom na preživljavanje i stvaranje potomstva. Ti su ljudi na taj način prenijeli gene svoje otpornosti na tuberkulozu idućim generacijama. Nasuprot tome, preci američkih crnaca su se prvi puta susreli s tuberkulozom nakon dolaska u Ameriku, pa im je ostalo mnogo manje vremena da razviju gene s otpornošću na tuberkulozu koji bi prešli na njihovo potomstvo.

Kako se infekcija razvija

Danas se u Sjedinjenim Državama tuberkuloza prenosi jedino udisanjem sobnog zraka zagađenog s Mycobacterium tuberculosis. Da bi se zagadilo zrak, osoba s aktivnom tuberkulozom mora iskašljavati bakterije koje mogu ostati u zraku nekoliko sati. Međutim, plod (fetus) može steći tuberkulozu od svoje majke prije ili prilikom poroda udisanjem ili gutanjem zagađene amnijske tekućine, a dojenče može dobiti tuberkulozu nakon porođaja udisanjem zraka koji sadrži zaražene kapljice. U zemljama u razvoju djeca se mogu zaraziti drugim mikobakterijama koje uzrokuju tuberkulozu. Taj organizam, zvan Mycobacterium bovis, može se prenositi u nepasteriziranom mlijeku.

Imunološki sustav osobe zaražene tuberkulozom obično uništi bakterije ili ih hermetično zatvori (izolira) na mjestu infekcije. Zapravo oko 90% do 95% svih tuberkuloznih zaraza se izliječi a da ih se ne uoči. Međutim, katkada se bakterije ne uništi već one ostaju neaktivne unutar bijelih krvnih stanica čistačica (zvanih makrofagi) tijekom godina. Oko 80% tuberkuloznih infekcija uzrokuje aktivacija neaktivnih bakterija. Bakterije koje žive u ožiljcima zaostalima nakon početne infekcije―obično u vrhu jednog ili oba pluća―mogu se početi umnažati. Do aktivacije neaktivnih bakterija može doći kada imunološki sustav osobe oslabi―npr. zbog AIDSa, uporabe kortikosteroida ili starosne dobi―u kojem slučaju infekcija može ugroziti i sam život.

Obično osoba zaražena tuberkulozom ima 5%tnu vjerojatnost da će razviti aktivnu tuberkulozu unutar 1 do 2 godine. Napredovanje tuberkuloze jako je različito među ljudima, a ovisi o čimbenicima poput rase. Na primjer, tuberkuloza često mnogo brže napreduje u crnaca i američkih Indijanaca nego u bijelaca. Međutim, brzina napredovanja ovisi posebno o jačini imunološkog sustava osobe. Na primjer, napredovanje u aktivnu infekciju je mnogo puta vjerojatnije i mnogo brže u ljudi s AIDSom. Osoba s AIDSom koja se zarazi tuberkulozom ima 50%tnu vjerojatnost da će razviti aktivnu tuberkulozu unutar 2 mjeseca. Ako je infektivna bakterija slučajno otporna na antibiotike, osoba s AIDSom i tuberkulozom ima 50%tnu vjerojatnost da će unutar dva mjeseca umrijeti.

Aktivna tuberkuloza obično počinje u plućima (plućna tuberkuloza). Tuberkuloza koja zahvaća druge dijelove tijela (izvanplućna tuberkuloza) obično dolazi od plućne tuberkuloze koja se proširila krvlju. Jednako kao i u plućima, infekcija ne mora izazvati bolest već bakterije mogu ostati neaktivne u malom ožiljku.

Simptomi i komplikacije

Najprije se zaražena osoba može osjećati loše ili kašljati za što se optužuje pušenje ili nedavno preboljela gripa (influenca). Izjutra se prilikom kašljanja može izbacivati mala količina zelenog ili žutog iskašljaja (sputuma). Količina iskašljaja se obično povećava kako bolest napreduje. Konačno se u iskašljaju može naći krvi, premda su velike količine krvi rijetke.

Jedan od najčešćih simptoma je buđenje noću i tijelo orošeno tako jakim hladnim znojem da osoba mora promijeniti odjeću za spavanje (presvući se) ili čak i posteljno rublje. Takvo je znojenje posljedica pada subfebrilne temperature (blago povišena tjelesna temperatura; oko 37,5° C) što osoba ne zapaža.

Zrak (pneumotoraks) ili tekućina (pleuralni izljev) u prostoru poplućnice može uzrokovati zaduhu. Oko jedne trećine infekcija očituje se u vidu pleuralnog izljeva. Oko 95% pleuralnih izljeva u mladih odraslih osoba uzrokovano je svježom infekcijom s Mycobacterium tuberculosis. Dijagnozu je obično teško postaviti, ali iskusni liječnici znaju da se takvo stanje mora liječiti kao tuberkulozu, ili će ukoliko se to ne provede, oko polovica infekcija napredovati u potpuno razvijenu tuberkulozu u plućima ili u drugom organu.

Kod nove tuberkulozne infekcije, bakterije putuju od mjesta primarne lezije u plućima u limfne čvorove u koje se pluća dreniraju. Ako tjelesne obrambene snage mogu suzbiti infekciju, ona ne napreduje dalje i bakterije postaju neaktivne. Međutim, u djece se limfni čvorovi mogu povećati i pritiskati bronhe (šuplje cijevi kroz koje struji zrak) uzrokujući metalni kašalj i mogu čak dovesti do splašnjavanja pluća (kolaps pluća). Ponekad se bakterije šire limfnim kanalima pa se u vratu stvori grozd limfnih čvorova. Infekcija tih limfnih čvorova može probiti kožu i dovesti do cijeđenja gnoja iz njih (skrofuloza).

TABLICA 181-2

Tuberkuloza bolest mnogih organa

Sijelo zaraze

Simptomi ili komplikacije

Trbušna šupljina

Umor, blaga osjetljivost, bol kao kod apendicitisa

Mokraćni mjehur

Bolno mokrenje

Mozak

Vrućica, glavobolja, mučnina, pospanost, oštećenje mozga koje vodi do kome

Perikard (opnasta vreća oko srca)

Vrućica, nabrekle vratne vene, zaduha

Zglobovi

Simptomi kao kod artritisa

Bubreg

Oštećenje bubrega, infekcija oko bubrega

Organi za razmnožavanje

Muškarci

Nabreklina u mošnji

Žene

Neplodnost

Kralješnica

Bol, uruši se kralješak i nastupi paraliza nogu

Tuberkuloza može zahvatiti i druge tjelesne organe osim pluća, takvo se stanje zove izvanplućna tuberkuloza. Bubrezi i kost su vjerojatno najčešća sijela izvanplućne tuberkuloze. Tuberkuloza u bubrezima može izazvati mali broj simptoma, ali infekcija može razoriti dio bubrega. Tuberkuloza se u tom slučaju može širiti u mokraćni mjehur, ali za razliku od drugih infekcija mokraćnog mjehura može prouzročiti neznatne simptome.

U muškaraca se infekcija može širiti i u prostatu, sjemene mjehuriće i dosjemenik (epididimis), stvarajući nabreklinu u mošnji. U žena, tuberkuloza može ožiljkasto promijeniti jajnike i jajovode te dovesti do neplodnosti. Iz jajnika se infekcija može širiti u potrbušnicu (peritoneum tj. opnu koja prekriva trbušnu šupljinu). Simptomi tog stanja, zvanoga tuberkulozni peritonitis, mogu biti različiti―od umora i nejasne boli u želucu s laganom osjetljivošću do strašne boli koja je slična onoj od upale crvuljka.

Zaraza se može širiti u zglob uzrokujući tuberkulozni artritis. Zglob postaje upaljen i bolan. Najčešće zahvaćeni zglobovi su oni koji nose težinu (kukovi i koljena), ali mogu biti zahvaćeni i zapešće, šaka i lakat.

Tuberkuloza može inficirati kožu, crijeva i nadbubrežne žlijezde. Opisana je i infekcija u stijenci aorte (glavne arterije u tijelu) što je dovelo do pucanja (rupture) aorte. Kada se tuberkuloza širi u perikard (opnasta vreća oko srca), perikard se rastegne zbog tekućine, stanje koje se zove tuberkulozni perikarditis. Tekućina može oštetiti sposobnost srca da crpi krv. Kod takvog stanja javljaju se simptomi kao što su vrućica, nabreknuće vratnih vena i zaduha.

Tuberkulozna infekcija koja bukne na bazi mozga (tuberkulozni meningitis) je izuzetno opasno stanje. U Sjedinjenim Državama i drugim razvijenim zemljama danas je tuberkulozni meningitis najčešći među starijima. U zemljama u razvoju najčešći je u novorođenčadi do 5. godine života. Simptomi tuberkuloznog meningitisa su vrućica, stalna glavobolja, mučnina i pospanost koja može dovesti do kome. Šija je često tako ukočena da se bradom ne može dotaknuti prsa. Što se dulje odgađa s liječenjem, to je vjerojatnije da će doći do nepopravljivog oštećenja. Katkada, kako se stanje bolesnika s tuberkuloznim meningitisom poboljšava, u mozgu ostaje masa nalik tumoru koja se naziva tuberkulom. Tuberkulom može izazvati simptome kao što su mišićna slabost, slično kao kod moždanog udara, pa ga može biti potrebno kirurški ukloniti.

U djece, bakterije mogu inficirati kralješnicu (kralješke) i krajnje dijelove dugih kostiju ruku i nogu. Ako su zaraženi kralješci, javlja se bol. Budući da rendgenogram kralješnice može izgledati normalnim, mogu biti potrebne druge dijagnostičke tehnike, kao što su kompjutorizirana tomografija (CT) ili magnetska rezonancija (MRI). Ako se stanje ne liječi, jedan ili dva kralješka mogu se urušiti i uzrokovati paralizu nogu.

U zemljama u razvoju bakterije tuberkuloze mogu se prenositi zagađenim mlijekom i naseliti se u limfnim čvorovima vrata ili u tankom crijevu. Kako je sluznica probavnog sustava otporna na bakterije, do infekcije dođe samo ako velik broj bakterija ostane u tankome crijevu duže vrijeme ili ako je oštećen imunološki sustav. Kod crijevne tuberkuloze ne moraju se javiti simptomi, ali može uzrokovati nenormalni rast tkiva na zahvaćenom području što može dovesti do razvoja stanica raka.

Dijagnoza

Često je prvi pokazatelj tuberkuloze nenormalni rendgenogram prsnog koša, napravljen u sklopu dijagnostičke obrade nejasne bolesti. Na rendgenogramu bolest se vidi kao nepravilna bijela područja u suprotnosti s normalnom crnom pozadinom, premda druge infekcije i stanice raka mogu prouzročiti iste rendgenske nalaze. Rendgenogram prsnog koša može otkriti izljev poplućnice (pleuritis) ili čak na povećano srce (perikarditis).

Dijagnoza ovisi o rezultatima kožnog tuberkulinskog testa i pregledu iskašljaja na Mycobacterium tuberculosis. Premda je kožni tuberkulinski test jedna od najkorisnijih pretraga za dijagnosticiranje tuberkuloze, ukazuje samo da se infekcija bakterijama dogodila nekada u prošlosti. Ona ne znači (ne dokazuje) da je infekcija sada aktivna nego samo da su negdje u tijelu prisutne žive bakterije tuberkuloze.

Kožni tuberkulinski test se izvodi tako da se injicira mala količina bjelančevine dobivene iz bakterija tuberkuloze, među slojeve kože, obično na podlaktici. Na drugo mjesto se katkada injicira kontrolna tvar. Kontrolna tvar se napravi iz nečega na što reagira većina ljudi, na primjer kvasnice ili gljivice. Nakon otprilike 2 do 3 dana (48 do 72 sata) provjerava se mjesto injiciranja: oteknuće (edem) i crvenilo ukazuju na pozitivan rezultat. Osoba bez reakcije na kontrolnu tvar može imati imunološki sustav koji ne funkcionira ispravno. U tom slučaju negativan rezultat tuberkulinskog testa nije pouzdan. Lažno negativne rezultate mogu imati i ljudi s teškom tuberkulozom i oštećenim imunološkim sustavom.

Kako bi bio siguran u dijagnozu, liječnik mora priskrbiti uzorak iskašljaja, inficirane tekućine ili tkiva za laboratorijsku analizu. Za dobivanje uzorka tekućine iz prsnog koša, trbuha, zgloba ili oko srca može se koristiti punkcija iglom. Manjim kirurškim postupkom (biopsijom) može se dobiti mali uzorak zaraženog tkiva. Iskašljaj može dati zadovoljavajući uzorak iz pluća; kao drugu mogućnost liječnik može upotrijebiti instrument zvan bronhoskop (optička savitljiva cijev) kako bi pod kontrolom oka promatrao sluznicu bronha i dobio uzorke sluzi ili plućnog tkiva.

TABLICA 181-3

Što je milijarna tuberkuloza?

Moguće po život opasan tip tuberkuloze može nastati kada se krvnom strujom velik broj bakterija proširi po čitavom tijelu. Ta se infekcija zove milijarna tuberkuloza, jer su milijuni sitnih oštećenja veličine prosa, malog okruglog sjemenja u hrani divljih ptica.

Simptomi milijarne tuberkuloze mogu biti vrlo neodređeni i teški za prepoznati; a uključuju gubitak težine, vrućicu, tresavicu, slabost, opću nelagodu i otežano disanje. Zahvaćanje koštane srži može uzrokovati tešku anemiju i druge poremećaje krvi koji navode na leukemiju. Povremeno otpuštanje bakterija u krvnu struju iz skrivenog oštećenja može izazvati vrućicu koja dođe i prođe s postupnim propadanjem (mršavljenjem).

Može biti potrebno napraviti lumbalnu punkciju da se dobije uzorak tekućine kralješnične moždine (likvor) te pregledom tog uzorka dijagnosticirati tuberkulozni meningitis, zarazu moždane ovojnice i kralješnične moždine. Uzorak tekućine se pošalje u laboratorij opremljen za pretragu koja se zove reakcija lančane polimerizacije (PCR, od engl. Polymerase Chain Reaction). Premda se rezultati pretrage mogu brzo dobiti, liječnik obično započinje s antibiotskom terapijom pri samoj sumnji na tuberkulozni meningitis u cilju smanjenja smrtnosti i oštećenja mozga.

Ispitivanje bubrega na tuberkulozu je znatno teže nego ispitivanje pluća. Za pretragu PCR može se uzeti uzorak bolesnikove mokraće, ali mogu biti potrebne i druge pretrage da se utvrdi kakvo je oštećenje bolest već napravila. Na primjer, liječnik može rabiti rendgensku tehniku pri kojoj se injicira kontrast. Kontrastno sredstvo daje na rendgenogramu obris bubrega i otkriva bilo kakve nenormalne nakupine ili šupljine koje je mogla uzrokovati tuberkuloza. Ponekad liječnik može koristiti iglu da iz nakupine dobije uzorak tkiva. Uzorak se ispituje pod mikroskopom kako bi se utvrdilo radi li se o stanicama raka ili tuberkulozi.

Radi dokazivanja tuberkuloze ženskih reproduktivnih organa, liječnik može pregledati zdjelicu kroz cijev koja na jednom kraju ima svjetlo (laparoskop). Katkada se bolest može otkriti mikroskopskim pretraživanjem ostruganog materijala iz unutrašnjosti maternice.

U nekim slučajevima potreban je uzorak tkiva iz jetre, limfnog čvora ili koštane srži. Premda se obično takvi uzorci mogu dobiti iglom (biopsija), ipak je ponekad nužan i kirurški postupak.

Liječenje

Antibioticima (antituberkuloticima) se obično mogu izliječiti i najuznapredovaliji slučajevi tuberkuloze. Postoji pet antibiotika koji se mogu upotrijebiti, od kojih svaki može ubiti sve osim jedne od milijunu bakterija. Kako infekcija aktivnom plućnom tuberkulozom često sadrži milijardu ili više bakterija, bilo koji lijek dan sam, ostavit će iza sebe tisuće organizama potpuno otpornih na taj lijek. Zato se uvijek daju barem dva lijeka s različitim mehanizmima djelovanja, koji zajedno mogu ubiti praktički sve bakterije. Liječenje se mora nastaviti dugo nakon što se bolesnik osjeća potpuno dobro, jer je potrebno dosta vremena da lijekovi ubiju sve polako rastuće bakterije i da smanje vjerojatnost recidiva gotovo na nulu.

Najčešće rabljeni antibiotici su izoniazid, rifampin, pirazinamid, etambutol i streptomicin. Prva tri lijeka mogu biti u istoj kapsuli. To smanjuje broj pilula koje osoba mora uzimati svakoga dana, a također omogućava da bolesnik uzima odgovarajuće lijekove.

Izoniazid, rifampin i pirazinamid mogu uzrokovati mučninu i povraćanje zbog učinka na jetru. Kada dođe do mučnine i povraćanja lijekove treba prestati uzimati sve dok se ne naprave pretrage jetrene funkcije. Ako rezultati pretrage pokažu reakciju na jedan od lijekova, obično se može naći zadovoljavajuću zamjenu kaki bi se završilo s liječenjem.

Etambutol se počinje davati u relativno velikoj dozi da bi se brzo smanjio broj bakterija. Doza se smanjuje nakon 2 mjeseca da se izbjegnu štetni učinci na oči. Streptomicin je bio prvi djelotvoran lijek protiv tuberkuloze, ali se mora dati u injekciji. Premda je streptomicin još uvijek vrlo učinkovit lijek za uznapredovale infekcije, može oštetiti centar za ravnotežu osobe i sluh ako se daje u velikim dozama ili se primjenjuje više od 3 mjeseca.

Danas gotovo nikad nije potreban kirurški zahvat da se ukloni dio pluća, ukoliko se bolesnik strogo pridržava plana liječenja antituberkuloznim lijekovima. Međutim, katkada je kirurški zahvat potreban da se drenira gnoj bez obzira gdje se nakupio, a u nekim slučajevima da se popravi izobličenost kralješnice koju je uzrokovala tuberkuloza.

Sprječavanje

Ima nekoliko načina sprječavanja tuberkuloze. Na primjer, ultraljubičasto svjetlo koje ubija klice može se upotrijebiti na mjestima gdje ljudi s različitim bolestima moraju nekoliko sati zajedno sjediti, kao u bolnicama ili u čekaonicama ispred hitnog prijema. Takvo svjetlo ubija bakterije u zraku.

Lijek izoniazid je vrlo učinkovit kada se daje ljudima koji su izloženi velikom riziku za dobivanje tuberkuloze. U takve ljude spadaju oni koji su bili u uskom dodiru (kontaktu) s nekim oboljelim, kao što su zdravstveni radnici čiji se rezultat tuberkulinskog testa promijenio iz negativnog u pozitivan i čiji rendgenogram ne ukazuje na bolest. Posljednje znači svježu infekciju koja se još nije u potpunosti razvila; može ju se izliječiti dnevnim uzimanjem izoniazida tijekom 6 do 9 mjeseci. Studije pokazuju da se u oko 10% ljudi s nedavnim infekcijama razvije tuberkuloza, ako se nisu liječili, bez obzira na dob.

Korisnost od preventivnog liječenja je očita u ljudi ispod 25 godina koji reagiraju na tuberkulinski kožni test, jer postoji mogućnost da je infekcija svježa i lako je se može izliječiti prije nego se ustali i proširi. Dobrobit preventivnog liječenja u odraslih iznad 25 godina je teško dokazati. Rizik od otrovnosti antibiotika može biti veći od rizika razvoja tuberkuloze, osim kada je reakcija (Mantouxova proba ili PPD test) vjerojatan rezultat nedavne infekcije.

Osoba koja je pri testiranju tuberkulinskim kožnim testom pozitivna, a inficirana je virusom humanog imunodeficita (HIV, virus koji uzrokuje AIDS) izložena je velikoj opasnosti od razvoja aktivne infekcije; zato se izoniazid daje što je duže moguće da se spriječi razvoj tuberkuloze. Ljudima inficiranim HIVom koji ne reagiraju na tuberkulinski kožni test (negativna reakcija na PPD), ali koji su izloženi znatnom riziku prilikom dodira s bolesnicima od aktivne tuberkuloze, može se isto dati izoniazid. Tim preventivnim liječenjem učinkovito se uništavaju bakterije tuberkuloze prije nego što se ustale i razmnože.

Ljude s plućnom tuberkulozom, koji se liječe, ne mora se izolirati dulje od nekoliko dana, jer lijekovi brzo djeluju smanjujući zaraznost.

Međutim, one koji kašlju ili koji propuste uzimati ispravno svoje lijekove mora se izolirati dulje tako da ne mogu širiti bolest. Osoba obično nije zarazna nakon 10 do 14 dana terapije antituberkuloznim lijekovima (ATL). Međutim, ako osoba radi s rizičnim ljudima, kao što su oni s AIDSom ili malom djecom, liječnik mora zatražiti ponavljane analize uzoraka iskašljaja da odredi kad nema opasnost od prijenosa infekcije.

U zemljama u razvoju, najčešće se rabi cjepivo zvano BCG kako bi se spriječila infekcija mikobakterijom tuberkuloze. Njena je vrijednost proturječna i rabi se samo u zemljama u kojima je vjerojatnost dobivanja tuberkuloze vrlo visoka.