Poremećaji osobnosti

Poremećaji osobnosti su znakoviti po obrascima primanja, reagiranja i uspostavljanja međuodnosa koji su relativno fiksirani, neelastični i društveno loše prilagodljivi u različitim situacijama.

Svatko ima znakovite obrasce primanja i uspostavljanja međuodnosa s drugim ljudima i događajima (crte osobnosti). Rečeno na drugi način, svi se ljudi nastoje nositi sa stresovima na svoj vlastiti način, ali koji se može ponavljati. Na primjer, neki ljudi uvijek reagiraju na neugodnu situaciju tražeći tuđu pomoć. Drugi uvijek pretpostavljaju da mogu sami svladati problem. Neki ljudi umanjuju probleme, drugi ih preuveličavaju.

Premda su ljudi skloni da uvijek na tešku situaciju reagiraju na isti način, mnogi radije pokušavaju drugačijim pristupom, ako je njihova prva reakcija bila neučinkovita. Nasuprot tome, ljudi s poremećajima osobnosti su tako tvrdi da se ne mogu adaptirati na realnost što oštećuje njihovu sposobnost djelovanja. Njihovi loše prilagođeni obrasci mišljenja i ponašanja postaju očitima već u dobi ranog odrastanja, često i ranije, i obično potraju cijelog života. Obično imaju poteškoće u društvenim i međuljudskim odnosima i na radu.

Ljudi s poremećajima osobnosti obično nisu svjesni da njihovo ponašanje ili obrasci mišljenja nisu odgovarajući; upravo suprotno, oni često vjeruju da su njihovi obrasci normalni i pravi. Često ih članovi obitelji ili društvene organizacije šalju po psihijatrijsku pomoć, jer njihovo neodgovarajuće ponašanje drugima će uzrokovati poteškoće. Za razliku od toga, ljudi s poremećajima s tjeskobom muče sebe, a ne druge. Kada ljudi s poremećajima osobnosti traže sami pomoć―obično zbog razočaranja―skloni su vjerovati da njihove probleme uzrokuju drugi ljudi ili neka posebno teška situacija.

Poremećaji osobnosti uključuju ove tipove: paranoidni, shizoidni, shizotipalni, histrionični, narcistički, protudruštveni, granični, izbjegavajući (inhibirani), ovisni, opsesivnokompulzivni i pasivnoagresivni. Poremećaj odvojenog identiteta, prije nazivan poremećaj višestruke osobnosti, je jedan potpuno drugačiji poremećaj.

Paranoidna osobnost

Ljudi s paranoidnom osobnošću projiciraju svoje vlastite sukobe i neprijateljstva na druge. Oni su u odnosima općenito hladni i udaljeni. Imaju sklonost da pronalaze neprijateljske i zlobne namjere u svakidašnjim, nedužnim pa čak i pozitivnim djelima drugih ljudi i reagiraju sa sumnjom na promjene situacija. Često je sumnjičavost razlog zbog kojega se drugi prema njima agresivno ponašaju ili ih odbacuju―što onda opravdava njihove izvorne osjećaje.

Oni koji imaju paranoidnu osobnost često poduzimaju pravna djelovanja protiv drugih, naročito ako se osjećaju opravdano ogorčeni. Ne mogu uvidjeti svoje vlastite uloge u nekom sukobu. Iako obično rade u relativnoj izolaciji, mogu biti znatno učinkoviti i samosvjesni.

Katkada su ljudi koji se već osjećaju udaljenima zbog svog defekta ili hendikepa (kao što je gluhoća) ranjiviji da razviju paranoidne ideje.

Shizoidna osobnost

Ljudi sa shizoidnom osobnošću su uvučeni u sebe, povučeni i osamljeni. Emocionalno su hladni i društveno suzdržljivi. Najčešće se zabavljaju svojim vlastitim mislima i osjećajima i puni su straha od blizine i intimnosti s drugima. Malo govore, predaju se sanjarenju i više vole teorijska razmišljanja nego praktička djelovanja. Uobičajeni mehanizam njihove borbe je maštanje.

Shizotipalna osobnost

Ljudi sa shizotipalnom osobnošću, poput onih sa shizoidnom osobnošću, izdvojeni su društveno i emocionalno. Osim toga oni iskazuju neobičnosti mišljenja, shvaćanja i međusobnog saobraćanja. Dok su te neobičnosti slične onima u ljudi sa shizofrenijom, i dok se shizotipalna osobnost katkada nađe u ljudi sa shizofrenijom prije nego se razbole, većina odraslih sa shizotipalnom osobnošću ne razviju shizofreniju. Neki ljudi pokazuju znakove magičnog mišljenja―ideja da određeno djelovanje može kontrolirati nešto potpuno s time nepovezano. Na primjer, osoba može vjerovati da će do nesreće doći u svakom slučaju ako prođe ispod ljestava ili da će drugima naškoditi ljutitim mislima. Ljudi sa shizotipalnom osobnošću mogu imati i paranoidne ideje.

TABLICA 89-1

Moguće posljedice poremećaja osobnosti

• Ljudi s teškim poremećajima osobnosti izloženi su velikom riziku da prihvate ponašanja koja mogu dovesti do fizičke bolesti, kao što su ovisnost o alkoholu ili drogama; samouništavajuće ponašanje; bezobzirno seksualno ponašanje; hipohondrija i sukob s društvenim vrijednostima.

• Ljudi s poremećajima osobnosti su ranjivi na psihijatrijske slomove uslijed stresa; vrsta psihijatrijskog poremećaja (npr. tjeskoba, depresija ili psihoza) ovisi djelomično o vrsti poremećaja osobnosti.

• Ljudi s poremećajima osobnosti rjeđe slijede propisani režim liječenja; čak kada ga i slijede, vjerojatnije je da će slabije reagirati na primijenjene lijekove nego što je normalno.

• Ljudi s poremećajima osobnosti često su slabo povezani sa svojim liječnicima, jer odbijaju preuzeti odgovornost za svoje ponašanje ili se osjećaju prekomjerno sumnjičavima, zaslužnima ili potrebitima. Tada osoba može liječnika okrivljavati, ne vjerovati mu i konačno ga odbaciti.

Histrionična osobnost

Ljudi s histrioničnom (histeričnom) osobnošću upadljivo traže pozornost i ponašaju se dramatski. Zahvaljujući svom živom nastupu i stilu lako uspostavljaju veze, ali su one često površne. Emocije se često čine pretjeranima, djetinjastima, a učinjene su da u drugih izazovu suosjećanje ili pozornost (često erotičnu ili seksualnu). Ljudi s histrioničnom osobnošću skloni su izazivačkom seksualnom ponašanju ili da neseksualne odnose naprave seksualnima. Oni zapravo i ne moraju željeti spolni odnos; njihova zavodnička ponašanja često prikrivaju njihovu želju da budu ovisni i zaštićeni. Neki ljudi s histrioničnom osobnošću su i hipohondri i da bi privukli pozornost koju trebaju pretjeruju o svojim fizičkim problemima.

Narcisoidna osobnost

Ljudi s narcisoidnom osobnošću imaju osjećaj nadmoćnosti i pretjerano vjerovanje u svoju vlastitu vrijednost ili važnost, što psihijatri zovu “grandioznost”. Ljudi s tim tipom osobnosti mogu biti krajnje osjetljivi na neuspjeh, poraz ili kritiku, pa kad se nađu pred neuspjehom glede ispunjenja svog visokog mišljenja o sebi mogu se lako razbjesniti ili postati jako depresivni. Budući da vjeruju kako su bolji u svojim odnosima s drugim ljudima očekuju divljenje i često sumnjaju da im ostali zavide. Očekuju da imaju pravo na ispunjenje svojih potreba bez čekanja, iskorištavaju druge za čije potrebe ili vjerovanja misle da su manje važni. Njihovo ponašanje prema drugim osobama koje ih smatraju zauzetima samo sa sobom, osornima i sebičnima obično je napadačko.

Protudruštvena osobnost

Ljudi s protudruštvenom osobnošću (prethodno nazvanom psihopatska ili sociopatska osobnost), od kojih su većina muškarci, pokazuju bezosjećajni neobzir prema pravima i osjećajima drugih. Koriste druge zbog materijalne dobiti ili osobnog zadovoljstva (za razliku od narcisoidnih ljudi koji misle da su bolji od drugih). Znakovito je da ti ljudi reagiraju na svoje sukobe razdražljivo i neodgovorno. Slabo podnose razočaranje i katkada su neprijateljski ili naprasiti. Zbog problema i štete koju nanose ostalima svojim protudruštvenim ponašanjem obično ne osjećaju grižnju savjesti ili krivnju. Štoviše, oni glatko pojednostavljuju svoje ponašanje i okrivljavaju druge. Njihove odnose prožimaju nepoštenje i prijevara. Razočaranje i kažnjavanje rijetko u njih uzrokuju promjenu ponašanja.

Ljudi s protudruštvenom osobnošću često su skloni alkoholizmu, ovisnosti o drogama, seksualnim nastranostima, čestom mijenjanju partnera i utamničenju. Skloni su propasti u svom poslu i seliti se iz jednog područja u drugo. Često u anamnezi imaju protudruštveno ponašanje, zlorabu tvari, rastavu i fizičku zloporabu. Kao djeca su često bili emocionalno zanemareni i u razvojnoj dobi fizički zlostavljani. Ljudi s protudruštvenom osobnošću imaju kraće očekivano trajanje života od prosjeka, ali među onima koji ga prežive, stanje pokazuje sklonost smanjivanju ili stabiliziranju s dobi.

Granična osobnost

Ljudi s graničnom osobnošću, od kojih su većina žene, nesigurni su u viđenju samih sebe, raspoloženjima, ponašanju i međusobnim odnosima (koji su često burni i intenzivni). Granična osobnost postaje očita u ranoj odrasloj dobi, ali se s dobi prevalencija smanjuje. Ljudi s poremećajem osobnosti često su u djetinjstvu bili lišeni odgovarajuće skrbi. Kao posljedica toga osjećaju se praznima, ljutitima i potrebitima brižnosti.

Kad ljudi s graničnim poremećajem osobnosti osjećaju da se za njih brine, čine se osamljenima i napuštenima, često im treba pomoć zbog depresije, zloporabe tvari, poremećaja jedenja i lošeg postupanja u prošlosti. Međutim, kad se osjećaju napuštenima od voljene osobe njihovo se raspoloženje dramatski mijenja. Često pokazuju neprimjerenu i jaku srdžbu koju prati ekstremna promjena njihovog pogleda na svijet, na sebe same i na druge―a kreće se od crnog na bijelo, od mržnje do ljubavi ili obrnuto, ali nikad nisu neopredijeljeni. Ljudi s graničnim poremećajem osobnosti koji se osjećaju napuštenima i samima mogu se pitati postoje li oni uistinu (tj. ne osjećaju se stvarnima). Mogu postati očajnički lako razdražljivi, upuštajući se u nepromišljeno često mijenjanje partnera ili zloporabu droga. S vremena na vrijeme su tako udaljeni od stvarnosti da imaju kratke epizode psihotičkog mišljenja, paranoje i halucinacija.

Ljude s graničnim poremećajem osobnosti obično vide obiteljski liječnici; imaju sklonost čestog odlaženja liječniku s ponavljanim krizama ili nejasnim pritužbama, ali često ne slijede preporuke za liječenje. Granični poremećaj ličnosti je i najčešći poremećaj ličnosti koji liječe psihijatri, jer ljudi s tim poremećajem nemilosrdno traže da se netko za njih brine.

TABLICA 89-2

Mehanizmi obrane Nezreli načini svladavanja

Mehanizam obrane

Opis

Rezultat

Razdvajanje

Omogućuje osobi da otupi tekuće osjećaje

Uzrokuje prolazno, ali drastično iskustvo osjećaja odvajanja od samog sebe; nepostojanja ili bivanja u nekom nerealnom svijetu; može uzrokovati stanje slično snu (fuga ili zanos); može dovesti do traženja i poticaja ili samouništenja

Projekcija

Dopušta osobi da drugima pripiše svoje vlastite osjećaje i misli

Vodi predrasudi, sumnjičavosti i prekomjernoj brizi o vanjskim opasnostima

Fantazija

Omogućuje bijeg od sukoba i bolnih realnosti (npr. samoća)

Dopušta da zamišljanje i osobna vjerovanja zauzmu mjesto veze s vanjskim svijetom, a naročito s drugim ljudima

“Acting out”

Dopušta osobi da izbjegava mišljenje o bolnoj situaciji ili proživljavanju bolnih emocija

Vodi postupcima koji su često neodgovorni, bezobzirni ili luckasti

Rascjepljivanje

Čini osobu sposobnom da rabi crnobijelo, shvaćanja sve ili ništa za podjelu ljudi u skupine idealiziranih spasitelja svega dobroga i klevetnika, činitelja svega lošega

Izbjegava nelagodu posjedovanja u isti čas toplih i ljutitih osjećaja za istu osobu kao i osjećaje nesigurnosti i bespomoćnosti

Izbjegavajuća osobnost

Ljudi s izbjegavajućom osobnošću preosjetljivi su na odbacivanje i boje se započeti odnose ili bilo što drugo novo zbog opasnosti od odbacivanja ili razočaranja. Ljudi s izbjegavajućom osobnošću imaju jaku želju za ljubavlju i prihvaćanjem. Oni su otvoreno nesretni zbog svoje izolacije i nesposobnosti da imaju ugodan odnos drugima. Za razliku od onih s graničnom osobnošću, ljudi s izbjegavajućom osobnošću ne odgovaraju na odbacivanje srdžbom; umjesto toga oni su sramežljivi i bojažljivi. Poremećaj osobnosti s izbjegavanjem sličan je društvenoj fobiji.

Ovisna osobnost

Ljudi s ovisnom osobnošću prepuštaju važne odluke i odgovornosti drugima i dopuštaju da potrebe onih o kojima ovise prevladaju nad njihovim vlastitima. Nedostaje im samopouzdanja i osjećaju se jako nesigurni u svojoj sposobnosti da se o sebi brinu. Često negoduju da ne mogu donositi odluke i da ne znaju što da rade ili kako da to rade. Neskloni su izraziti mišljenja, čak i kada ih imaju, zbog straha da će povrijediti ljude koje trebaju. Ljudi s drugim poremećajima osobnosti često imaju obličja ovisne osobnosti, ali su te crte (osobine) obično skrivene izraženijim osobinama drugog poremećaja. Katkada ljudi s dugotrajnim bolestima razvijaju ovisne osobnosti.

Opsesivno-kompulzivna osobnost

Ljudi s opsesivnokompulzivnom osobnošću su vjerodostojni, pouzdani, sređeni i metodični, ali se često ne mogu priučiti na promjenu. Oprezni su i analiziraju sva obličja problema što smeta odlučivanju. Premda su te crte u skladu sa zapadnim kulturnim standardima ljudi s opsesivnokompulzivnom osobnošću smatraju svoje odgovornosti tako ozbiljnima da ne mogu podnijeti pogreške i toliko pažnje obraćaju detalju da ne ispunjavaju svoje dužnosti u potpunosti. Zato se takvi ljudi mogu zaplesti u načine izvršenja zadatka zaboravljajući njegovu svrhu. Njihova ih odgovornosti čine tjeskobnima pa rijetko uživaju zadovoljstvo svojih postignuća.

Ljudi s opsesivnokompulzivnom osobnošću često mnogo postižu, naročito u znanostima i drugim područjima koja zahtijevaju intelekt u kojima su poželjni red i pozornost prema pojedinosti. Međutim, oni se mogu osjetiti odvojeni od svojih osjećaja i u nelagodi s odnosima ili drugim situacijama u kojima im nedostaje kontrola, događaji su nepredvidivi ili se moraju osloniti na druge.

Pasivno-agresivna osobnost

Ponašanja osobe s pasivnoagresivnom (negativističkom) osobnošću imaju prikrivenu namjeru da druge kontroliraju ili kazne. Pasivnoagresivno ponašanje je često izraženo kao odugovlačenje, neučinkovitost i mrzovolja. Često se ljudi s pasivnoagresivnom osobnošću slažu da izvedu zadatke koje zapravo ne vole napraviti i tada nastave jedva zamjetljivo potkapati te zadatke. Takvo ponašanje obično služi izražavanju sakrivenog neprijateljstva.

Dijagnoza

Liječnik temelji dijagnozu poremećaja osobnosti na razotkrivanju loše prilagođenog mišljenja ili oblika ponašanja osobe. Ti oblici postaju sve očitiji jer se osoba tvrdoglavo opire da ih promijeni unatoč njihovim slabo prilagodljivim posljedicama.

Osim toga, liječnik će vjerojatno primijetiti neodgovarajuću uporabu mehanizama svladavanja, često zvanih mehanizmima obrane. Dok svatko nesvjesno rabi mehanizme obrane, ljudi s poremećajima osobnosti rabe ih neprimjereno ili na nezrele načine.

Liječenje

Iako se načini liječenja razlikuju prema tipu poremećaja osobnosti, neke se opće principe može primijeniti na sve. Kako većina ljudi s poremećajem osobnosti ne uviđa potrebu za liječenjem, motivacija često dolazi od nekog drugog. Ipak, osoba obično odgovara na podupiruće ali snažno suočenje s loše usklađenim posljedicama njihova mišljenja i oblika ponašanja. To je obično najučinkovitije kad dolazi od sebi jednakih ili od psihoterapeuta.

Terapeut opetovano naglašava neželjene posljedice mišljenja i načina ponašanja osobe, katkada na ponašanje postavlja granice i ponavljano sukobljava osobu s realnošću. Mnogo pomaže uključivanje obitelji osobe i često je bitno, budući da pritisak skupine može biti učinkovit. Grupno i obiteljsko liječenje, grupni život u određenim mjestima boravka i sudjelovanje u terapijskim društvenim klubovima ili grupnoj samopomoći može sve pripomoći liječenju.

Ljudi s poremećajem osobnosti katkada imaju tjeskobu i depresiju za koje vjeruju da se može ublažiti lijekovima. Međutim, tjeskoba i depresija koje nastaju kao posljedica poremećaja osobnosti rijetko se mogu zadovoljavajuće olakšati lijekovima, a takvi simptomi mogu biti dokaz da osoba poduzima neke zdrave samopretrage. Štoviše, liječenje je često komplicirano zloporabom lijekova ili pokušajima samoubojstva. Ako osoba ima drugi psihijatrijski poremećaj, kao što je velika depresija, fobija ili panični poremećaj, tada se mogu primijeniti lijekovi, premda će oni vjerojatno donijeti samo ograničeno olakšanje.

Promjena osobnosti traje dugo. Nijedno kratkotrajno liječenje ne može uspješno izliječiti poremećaj osobnosti, ali neke promjene mogu se postići brže nego druge. Bezobzirnost, društvena izolacija, manjak agresivnosti ili burni ispadi mogu reagirati na terapiju promjene ponašanja. Međutim, dugotrajna psihoterapija (liječenje razgovorom) koja ima cilj da pomogne osobi razumjeti uzroke njene tjeskobe i prepoznati njeno loše prilagođeno ponašanje ostaje kamen temeljac većine liječenja. Neki poremećaji osobnosti, npr. narcisoidni ili opsesivnokompulzivni tipovi, najbolje se liječe psihoanalizom. Drugi, kao što su protudruštveni ili paranoidni tipovi rijetko odgovaraju na bilo koje liječenje.