Samoubojstveno ponašanje

Samoubojstveno (suicidalno) ponašanje uključuje samoubojstvene kretnje, pokušaje samoubojstva i izvršeno samoubojstvo. Samoubojstveni planovi i djelovanja koji se čine slabo vjerojatnima da bi mogli biti kobni nazivaju se samoubojstvene kretnje. Samoubojstvena djelovanja koja imaju namjeru biti kobna, ali koja ne uspiju zovu se pokušaji samoubojstva. Neke se ljude koji pokušaju samoubojstvo otkrije rano i spasi. Drugi su ljudi koji pokušaju samoubojstvo ambivalentni u odnosu na umiranje pa pokušaj može ne uspjeti zbog toga što je on vapaj za pomoć spojen s jakom željom da se živi. Konačno, izvršeno samoubojstvo ima za posljedicu smrt. Sve samoubojstvene misli i ponašanja, bili kretnje ili pokušaji, mora se ozbiljno shvatiti.

Samouništavajuće ponašanje može biti neposredno i posredno. Samoubojstvene kretnje, pokušaj samoubojstva i izvršeno samoubojstvo primjeri su neposrednog samouništavajućeg ponašanja. Posredno samouništavajuće ponašanje uključuje općenito ponovljeno poduzimanje opasnih djelovanja bez svjesne namjere umiranja. Primjeri posrednog samouništavajućeg ponašanja uključuju prekomjerno pijenje i uporabu droga, teško pušenje, prejedanje, nebrigu za zdravlje, samoranjavanje, nesmotreno upravljanje vozilom i kriminalno ponašanje. Za ljude koji su uključeni u posredno samouništavajuće ponašanje katkada se kaže da imaju “želju za smrću”, ali obično ima mnogo razloga za takvo ponašanje.

Epidemiologija

Budući da su statistički podaci o samoubojstvu temeljeni uglavnom na potvrdama o smrti i izvješćima mrtvozornika, oni gotovo sa sigurnošću podcjenjuju pravu učestalost. Čak i uz to samoubojstvo je među 10 prvih uzroka smrti. Na samoubojstvo se odnosi 30% smrti među studentima i na 10% smrti ljudi u dobi između 25. i 34. godine. To je drugi vodeći uzrok smrti među osobama razvojne dobi. Međutim, više od 70% osoba koje izvrše samoubojstvo su u dobi iznad 40 godina, a učestalost oštro raste u onih iznad 60 godina, naročito u muškaraca. Stope samoubojstva su više u gradskim nego u seoskim područjima.

Za razliku, pokušaji samoubojstva su češći prije srednje dobi. Pokušaj samoubojstva je naročito čest među neudanim djevojkama u razvojnoj dobi i neoženjenim muškarcima u 30tim godinama. Premda žene pokušaju samoubojstvo tri puta češće nego muškarci, muškarci izvrše samoubojstvo četiri puta češće nego žene.

Oženjeni muškarci i udate žene rjeđe pokušaju ili izvrše samoubojstvo nego odvojeni, rastavljeni ili udovci i udovice koji žive sami. Samoubojstva su češća među članovima obitelji u kojima je bilo pokušanog ili izvršenog samoubojstva. Stopa samoubojstava posljednjih godina raste među crncima, ali je niža od one u bijelaca. Premda se povisila stopa među crnkinjama, ukupna stopa ostaje niska. Među američkim starosjediocima posljednjih se godina stopa povisila i u nekim plemenima je pet puta viša od nacionalnog prosjeka, naročito među mladim muškarcima.

Mnoga se samoubojstva događaju u zatvorima, naročito mladih muškaraca koji nisu učinili nasilne zločine. Ti se ljudi obično objese, često tijekom prvog tjedna utamničenja. Grupna samoubojstva, bez obzira uključuju li velike brojeve ili samo dvoje ljudi (kao što je par ljubavnika ili supružnika) odaju krajnji oblik identificiranja s drugom osobom. Samoubojstva u velikim skupinama događaju se u visoko emocionalnim ili fanatičnim vjerskim okolišima koji nadvladaju jaki poriv za samosačuvanjem.

Stope samoubojstva među sucima, zubarima, liječnicima (naročito liječnicama) i vojnim osobljem viša je nego u općem pučanstvu. Uobičajen način samoubojstva u liječnika je predoziranje lijekovima, vjerojatno zbog toga što liječnici mogu do nje lako doći i znaju kolika je smrtna doza.

Samoubojstvo se rjeđe javlja među praktičkim vjernicima većine religioznih skupina (naročito u rimokatolika), koje općenito podupiru njihova vjerovanja, imaju uske društvene veze koje štite od djelovanja samouništenja i religiozna im vjerovanja zabranjuju samoubojstvo. Međutim, povezanost s vjerom i jaka vjerovanja ne sprječavaju u svakom slučaju silovite, neplanirane samoubojstvene činove koji nastaju zbog frustracije, srdžbe i očaja, naročito kada su praćeni osjećajima krivnje i bezvrijednosti.

TABLICA 85-1

Visoko rizični čimbenici za izvršeno samoubojstvo

Osobni i društveni čimbenici

• Muškarac

• Dob iznad 60 godina

• Anamneza o prethodnom pokušaju samoubojstva

• Anamneza o samoubojstvu ili poremećaju raspoloženja u obitelji

• Nedavno odvajanje, rastava ili smrt bračnog druga

• Društvena odvojenost, sa stvarnim ili umišljenim bezosjećajnim ponašanjem rođaka ili prijatelja

• Osobno značajne godišnjice, kao što je godišnjica smrti voljene osobe

• Nezaposlenost ili financijske poteškoće, naročito ako su uzrokovale jaki pad gospodarskog standarda

• Zloporaba alkohola ili droga

• Razrađeno planiranje samoubojstva i poduzimanje mjera opreza da se ne otkrije

• Nedavno ponižavajuće životno iskustvo

Duševni i fizički čimbenici

• Depresija (naročito maničnodepresivna bolest)

• Uzrujanost, nemir i tjeskoba

• Osjećaji krivnje, manjkavosti i beznađa

• Samoocrnjujući govor ili ponašanje

• Lako razdražljiva, neprijateljska osobnost

• Krivo uvjerenje da se ima rak, srčana bolest ili druga ozbiljna bolest

• Priviđanja (halucinacije) pri kojima glas naređuje pokušaj samoubojstva

• Fizička bolest koja je kronična, izaziva jaku bol ili invalidnost, naročito ako je osoba prethodno bila zdrava

• Uporaba lijekova, kao što je rezerpin, koji mogu uzrokovati tešku depresiju

Samoubojstvene poruke ostavlja oko jedne na šest osoba koji naprave samoubojstvo. Poruke su često u vezi s osobnim odnosima i događajima koji će se zbiti nakon smrti osobe. Poruke koje napišu stariji ljudi često izražavaju brigu za one koji ostaju, dok poruke koje pišu mlađi mogu biti ljutite i osvetoljubive. Poruka koju ostavi netko tko pokuša, ali ne napravi samoubojstvo ukazuje da je pokušaj bio promišljen pa je zbog toga rizik ponovnog pokušaja velik.

Uzroci

Samoubojstveno ponašanje obično je posljedica međusobnog djelovanja nekoliko čimbenika:

  • Duševni poremećaji―u prvom redu depresija i zloporaba tvari

  • Društveni čimbenici―razočaranje, gubitak i pomanjkanje društvene potpore

  • Poremećaji osobnosti―impulzivnost i agresija

  • Neizlječiva fizička bolest

Znatno više od polovice ljudi koji pokušaju samoubojstvo su u depresiji. Bračni problemi, završen ili nesretan ljubavni odnos ili nedavni bolni gubitak―naročito među starijima―može ubrzati depresiju. Često jedan čimbenik, kao što je prekid važnog odnosa, vidi se kao zadnja slamka. Do pokušaja samoubojstva može dovesti depresija u kombinaciji s fizičkom bolesti. Fizička nesposobnost, naročito kronična i bolna, vjerojatnije će završiti izvršenim samoubojstvom. Fizička bolest, naročito ona ozbiljna, kronična i bolna ima važnu ulogu u 20% samoubojstava među starijim ljudima.

Samoubojstvo je često konačan čin u tijeku samouništavajućeg ponašanja. Samouništavajuće ponašanje je značajno češće među ljudima koji su imali traumatična iskustva u dječjoj dobi, naročito ako su pretrpjeli zloporabu ili bili zanemarivani ili nevolje u domu s jednim roditeljem, možda zbog toga takvi ljudi vjerojatnije imaju poteškoće da uspostave sigurne smislene odnose. Pokušaj samoubojstva je vjerojatniji među zlostavljanim ženama od kojih su mnoge doživjele zloporabu u dječjoj dobi.

Alkohol povećava opasnost od samoubojstvenog ponašanja pogoršavajući osjećaje depresije i smanjivanjem samokontrole. Oko polovice onih koji su pokušali samoubojstvo pod tim su utjecajem u vrijeme pokušaja. Kako alkoholizam sam po sebi, naročito pijenje na gozbama, često uzrokuje duboke osjećaje grižnje savjesti u međurazdobljima, alkoholičari su naročito skloni samoubojstvu čak i kad su trijezni.

Tijekom dubokog ali privremenog preokreta depresivnog raspoloženja može doći do žestokog samoozljeđivanja. Promjene raspoloženja mogu uzrokovati lijekovi ili teška bolest. Osoba u koje se događa preokret depresivnog raspoloženja često je djelomično svjesna a kasnije se može samo nejasno sjećati pokušaja samoubojstva. Ljudi s epilepsijom (naročito oni s epilepsijom sljepoočnog režnja) izloženi su većem riziku samoubojstvenog ponašanja od normalnog zbog dva razloga, prvo jer često imaju kratke ali duboke epizode depresije i drugo, jer su im pri ruci lijekovi propisani za njihovo stanje koji mogu poslužiti za izvršenje nauma.

Osim depresije i drugi duševni poremećaji mogu povećavati pokušaje samoubojstva. Na primjer, ljudi sa shizofrenijom, naročito oni koji su i u depresiji (prilično čest problem u shizofreniji) vjerojatnije će prije napraviti pokušaj samoubojstva nego oni koji nemaju taj poremećaj. Metoda samoubojstva koju izaberu shizofreničari može biti neobična, ali je često žestoka. Pokušaji samoubojstva shizofreničara obično su uspješni. Samoubojstvo se može pojaviti rano u bolesti i može biti prvi očiti pokazatelj da osoba ima shizofreniju.

Ljudi s poremećajima osobnosti također su u opasnosti od pokušaja samoubojstva, naročito emocionalno nezreli ljudi koji teško podnose frustracije i koji na stres reagiraju silovito žestinom i agresijom. Takvi ljudi mogu prekomjerno piti alkohol, zlorabiti droge ili činiti kaznena djela. Samoubojstveno ponašanje je katkada ubrzano stresovima koji neizbježno proiziđu iz prekida poremećenih veza i opterećenja u uspostavljanju novih veza i životnih stilova. Drugi važni aspekt pri pokušaju samoubojstva je element ruskog ruleta pri čemu osoba odlučuje prepustiti sudbini da odredi ishod. Neki slabi ljudi nalaze uzbuđenje u opasnostima aktivnosti koje uključuju “koketiranje” sa smrću, kao što su nemarno upravljanje vozilom ili opasni športovi.

Metode

Metodu koju osoba izabere za počiniti samoubojstvo često određuju raspoloživost i kulturalni čimbenici. Ona može odražavati ozbiljnost namjere, budući da neke metode, kao što je skok s visoke zgrade prave preživljavanje praktički nemogućim, dok druge, kao što je uzimanje previsoke doze lijeka, čine spašavanje mogućim. Međutim, uporaba metode koja se nije pokazala kobnom, ne mora ukazivati da je namjera osobe bila manje ozbiljna.

Predoziranje lijekom je najčešće rabljena metoda u pokušajima samoubojstva. Kako liječnici više često ne propisuju barbiturate, broj predoziranja tim lijekovima se smanjio; međutim, povećava se broj predoziranja drugim psihotropnim lijekovima, kao što su sredstva protiv depresije. Predoziranje aspirinom palo je od više nego 20% slučajeva na oko 10%. U oko 20% pokušaja samoubojstva rabe se dvije ili više metoda ili kombinacija lijekova, što povećava rizik umiranja.

Od ukupnog broja samoubojstava najčešća metoda koja se rabi u Sjedinjenim Državama je ustrijel. Tu metodu pretežno rabe dječaci i muškarci. Žene radije rabe tzv. nežestoke metode kao što su otrovanje (ili predoziranje lijekovima) i utapanje, premda se broj samoubojstava ustrijelom među ženama posljednjih godina povećao. Grube metode kao što su ustrijel ili vješanje nisu česte pri pokušajima samoubojstva, jer obično završavaju smrću.

Samoubojstveni čin često je pokazatelj agresije prema drugima kao što se može vidjeti pri umorstvima nakon kojih dolazi do samoubojstva te u visokoj incidenciji samoubojstva među zatvorenicima koji odslužuju kazne za grube zločine.

TABLICA 85-2

Pomoć pri samoubojstvu Otvorene linije za krizna stanja

Osoba koja prijeti samoubojstvom je u krizi i centri za sprječavanje samoubojstva, razmješteni po zemlji, osiguravaju 24satne vruće telefonske veze za one u muci. U centrima za sprječavanje samoubojstva zaposleni su posebno izvježbani dragovoljci.

Kada osoba koja bi mogla počiniti samoubojstvo nazove otvorenu liniju za krizna stanja, dragovoljac nastoji uspostaviti odnos s tom osobom, podsjećajući je na njen identitet (npr. rabeći ponavljano njeno ime). Dragovoljac može ponuditi konstruktivnu pomoć za problem koji je doveo do krize i ohrabriti osobu da poduzme pozitivne korake da ga riješi. Dragovoljac može osobu podsjetiti da ima obitelj i prijatelje kojima je stalo i koji žele pomoći. Konačno, dragovoljac može nastojati nagovoriti potencijalnog samoubojicu na susret i razgovor s profesionalcima iz hitne službe.

Katkada osoba može zvati otvorenu liniju za krizna stanja da kaže kako je već počinila samoubojstveni čin (uzela prekomjernu dozu lijeka ili otvorila plin) ili upravo to čini. U tom slučaju, dragovoljac nastoji saznati adresu samoubojice. Ako to nije moguće, drugi dragovoljac stupa u kontakt s policijom koja nastoji utvrditi odakle osoba zove i pokuša je spasiti. Razgovor se oteže kako bi osoba ostala na liniji sve dok ne stigne policija.

Sprječavanje

Svaki samoubojstveni čin ili prijetnju treba smatrati ozbiljnim. Zbog toga što 20% ljudi koji pokušaju samoubojstvo ponove pokušaj unutar jedne godine, ljude koji pokazuju samoubojstvene kretnje ili koji su pokušali samoubojstvo treba liječiti. Kobno je oko 10% svih pokušanih samoubojstava.

Iako katkada samoubojstvo ili pokušaj samoubojstva dolazi kao potpuno iznenađenje ili šok, čak i za bliske rođake, prijatelje ili suradnike, u većini slučajeva postojali su znaci upozorenja. Kako je većina ljudi koji počine samoubojstvo u depresiji, najvažniji praktički korak u sprječavanju samoubojstva je depresiju ispravno dijagnosticirati i liječiti. Međutim, rizik od samoubojstva se zapravo povećava blizu početka liječenja depresije, kako osoba postaje aktivnija i odlučnija, ali se još uvijek osjeća depresivnom.

Dobra psihijatrijska i društvena skrb nakon pokušaja samoubojstva su najbolje mjere sprječavanja daljnjih pokušaja samoubojstva. Kako su mnogi ljudi koji pokušaju samoubojstvo prethodno pokušali samoubojstvo, psihijatrijska se ocjena provodi ubrzo nakon pokušaja samoubojstva. Ocjena pomaže liječniku prepoznati probleme koji su doprinijeli činu i planirati odgovarajuće liječenje.

Liječenje pokušaja samoubojstva

Mnogi ljudi koji pokušaju samoubojstvo prihvaćaju se u besvjesnom stanju u bolničkom odjelu za hitna stanja. Kada se zna da je osoba uzela preveliku dozu lijeka ili otrova, liječnik poduzima sljedeće korake:

  • Uklanja koliko god više može lijeka ili otrova iz bolesnikova tijela nastojeći spriječiti apsorpciju i ubrzavajući izlučivanje

  • Nadzire životne znakove i liječi simptome da osobu održi živom

  • Primjenjuje antidot, ako je pojeden specifični lijek potpuno sigurno poznat i ako postoji antidot.

Premda je većina ljudi fizički dovoljno dobro da ih se može otpustiti čim se neku ozljedu izliječi, oni često ostaju u bolnici zbog psihijatrijske ocjene i liječenja. Za vrijeme psihijatrijske ocjene, osoba može nijekati bilo kakav problem. Zapravo prilično često tešku depresiju koja je dovela do samoubojstvenog čina prati kratkotrajno veselo raspoloženje pa su daljnji samoubojstveni pokušaji rijetki odmah nakon prvog pokušaja. Ipak, rizik pokušaja drugog samoubojstva je visok ukoliko problemi osobe nisu riješeni.

Duljina boravka u bolnici i vrsta potrebnog liječenja su različiti. Ljudi koji imaju tešku psihijatrijsku bolest obično se zapremaju na bolničku psihijatrijsku jedinicu zbog trajnog nadgledanja sve dok se njihovi problemi koji izazivaju samoubojstvo ne riješe ili dok se osoba s njima može uhvatiti u koštac. Smještaj u bolnicu može zahtijevati nenamjerno zatočenje, proces kojim osoba može biti zadržana na skrbi protiv svoje volje, jer je opasna za sebe i za druge.

Utjecaj samoubojstva

Izvršeno samoubojstvo ima snažni emocionalni utjecaj na svakoga tko je uključen.

Obitelj osobe, prijatelji i liječnik mogu se osjećati krivima, posramljenima te imati grižnju savjest jer nisu uspjeli spriječiti samoubojstvo. Oni mogu prema osobi osjećati srdžbu. Konačno shvate da nisu mogli biti sveznajući i svemoćni i da se samoubojstvo u većini slučajeva nije moglo spriječiti.

Pokušaj samoubojstva ima sličan utjecaj. Međutim, osobe bliske samoubojici imaju mogućnost iskazati svoje osjećaje odgovarajući na vapaj osobe za pomoć.