Povrede i rane

Opeklina je ozljeda tkiva nastala zbog topline, kemikalija ili električne struje.

Većina ljudi misli da je toplina jedini uzrok opeklina, ali neke kemikalije i električna struja mogu isto tako dovesti do opeklina. Premda je obično koža najčešći opečeni dio tijela , tkiva ispod nje mogu također biti opečena, a unutarnji organi mogu biti opečeni čak i kada koža nije. Na primjer, pijenje vrlo vruće tekućine ili kaustičke tvari kao što je kiselina može opeći jednjak i želudac. Udisanje dima i vrućeg zraka iz vatre u zgradi koja gori može opeći pluća.

Tkiva koja su opečena mogu odumrijeti. Kad je oštećenje tkiva posljedica opekline, tekućina istječe iz krvnih žila uzrokujući oteknuće. Kod velike (opsežne) opekline gubitak velike količine tekućine iz nenormalno propusnih krvnih žila može uzrokovati šok . U šoku se krvni tlak tako jako snizi da u mozak i druge životno važne organe dolazi premalo krvi.

Električne opekline može uzrokovati temperatura viša od 5000oC, nastala od električne struje kada prolazi iz električnog izvora u tijelo; ta vrsta opekline, katkada zvana opeklina električnog luka, obično potpuno uništi i pougljeni kožu na mjestu ulaza struje u tijelo. Kako je otpor (tjelesna sposobnost da zaustavi ili uspori tijek struje) visok tamo gdje koža dodirne izvor struje, tu se mnogo električne energije pretvori u toplinsku, spaljujući površinu. Većina električnih opeklina teško oštećuje i tkiva ispod kože. Te opekline su različite veličine i dubine i mogu zahvatiti mnogo veće područje nego što se vidi na području oštećene kože. Veliki električni šokovi mogu paralizirati disanje i poremetiti srčani ritam uzrokujući opasno nepravilne srčane otkucaje.

Kemijske opekline mogu uzrokovati različiti iritansi i otrovi uključujući jake kiseline i lužine, fenole i krezole (organska otapala), dušikov plikavac i fosfor. Kemijske opekline mogu uzrokovati odumiranje tkiva koje se može polako širiti satima nakon opekline.

Simptomi

Težina opekline ovisi o količini zahvaćenog tkiva i dubini ozljede, što se opisuje kao prvi, drugi ili treći stupanj.

Opekline prvog stupnja su najlakše. Opečena koža postane crvena, vrlo osjetljiva na dodir te vlažna ili otečena. Opečeno područje pobijeli (poblijedi) kada ga se dotakne, ali se ne razviju mjehuri.

Opekline drugog stupnja uzrokuju dublje oštećenje. Koža se ospe mjehurima. Baza mjehura može biti crvena ili bjelkasta i ispunjena bistrom, gustom tekućinom. Opeklina je bolno osjetljiva na dodir i pri dodiru može pobijeliti.

Opekline trećeg stupnja uzrokuju najdublje oštećenje. Površina opekline može biti bijela i meka ili crna, pougljenjena i kožasta. Kako opečeno područje može biti blijedo, u svjetloputih ljudi može se zamijeniti za normalnu kožu, ali ta pri dodiru ne pobijeli. Oštećene crvene krvne stanice u ozlijeđenom području mogu učiniti da opeklina bude svjetlocrvene boje. Ponekad na opečenom mjestu mogu nastati mjehuri, a dlake se mogu lako iščupati iz korijena. Opečeno područje se pri dodiru ne osjeća. Općenito, opekline trećega stupnja nisu bolne, jer su uništeni živčani završeci u koži.

Danima nakon ozljede teško je razlikovati duboke opekline drugoga stupnja od opeklina trećega stupnja.

Prognoza

Cijeljenje ovisi o dubini i smještaju opekline. Pri površinskim opeklinama (prvoga stupnja i površinskim opeklinama drugoga stupnja), odumrli slojevi kože otpadaju a površinski sloj kože (epidermis) ponovno raste. Novi sloj epidermisa može brzo rasti od baze površinske opekline s malo ili bez ožiljkavanja. Takve opekline ne unište dublji sloj kože (dermis), koji se ne može regenerirati.

Duboke opekline oštete dermis. Novi sloj epidermisa raste polako iz rubova opečenog područja i iz svih ostataka epidermisa u opečenom području. Kao posljedica, zarastanje je vrlo sporo a ožiljkavanje znatno. Opečeno područje se steže, izobličujući kožu i smetajući njenoj funkciji.

Blage opekline jednjaka, želuca i pluća općenito se izliječe bez problema. Teže opekline, međutim, mogu dovesti do ožiljkavanja i sužavanja što se naziva kontrakturama. Ožiljkavanje može onemogućiti prolaz hrane u jednjaku i spriječiti normalni prijenos kisika iz zraka u krv u plućima.

Liječenje

Oko 85% opeklina su manje i može ih se liječiti kod kuće, u liječničkoj ordinaciji ili na odjelu za hitne slučajeve. Uklanjanjem odjeće—posebno one koja tinja (kao što su rastopljene sintetičke košulje), pokrivene vrućim pepelom ili natopljene kemikalijama—zaustavlja se stvaranje opekline i sprječava se nastajanje daljnjih ozljeda. Kemikalije se, uključujući kiseline, lužine i organske spojeve, što je prije moguće ispiru s kože velikim količinama vode.

Vjerojatno će biti potrebno pacijenta smjestiti u bolnicu u ovim situacijama:

  • Kad su opečeni lice, šake, genitalije ili stopala

  • Kad bi osoba imala poteškoće brinući se za ranu kod kuće

  • Kad je osoba mlađa od 2 ili starija od 70 godina

  • Kad su opečeni unutarnji organi

Manje opekline

Manje opekline treba, ako je moguće, odmah uroniti u hladnu vodu. Kemijske opekline treba dugo vremena ispirati velikim količinama vode. U liječničkoj ordinaciji ili na odjelu hitne službe, ranu se brižljivo očisti sapunom i vodom kako bi se potpuno uklonilo propalo tkivo. Ako se prljavština duboko uvukla, liječnik može anestezirati to područje i ostrugati ga četkom. Obično se ukloni sve mjehure koji su pukli ili bi mogli lako puknuti. Kada je područje čisto, može se nanijeti neka antibiotska krema kao što je srebrni sulfadiazin.

Zavoj, obično napravljen od gaze, se primijeni da bi se zaštitilo opečeno mjesto od prljavštine i daljnjeg ozljeđivanja. Držanje područja čistim je izuzetno važno, jer kada se ošteti gornji sloj kože (epidermis), mogu nastati infekcije i lako se širiti. Antibiotici mogu spriječiti infekciju, ali nisu uvijek potrebni. Ako je cijepljenje bilo davno, daje se dopunska doza cjepiva protiv tetanusa.

Opečenu ruku ili nogu obično se drži u položaju višem od razine srca da se smanji oteklina. Održavanje tog položaja može biti moguće samo u bolnici, gdje se dio kreveta može podignuti ili se može primijeniti istezanje. Ako je opeklina zahvatila zglob i ako je drugog ili trećeg stupnja, može biti potrebno imobilizirati ga udlagom jer pomicanje može pogoršati ozljedu. Mnogi ljudi koji su se opekli moraju uzimati neki analgetik, često narkotik, barem nekoliko dana.

Teške opekline

Teže, po život opasne opekline, zahtijevaju neposrednu pomoć, najbolje u bolnici opremljenoj za liječenje opeklina. Osoblje za spašavanje ili u kolima hitne pomoći obično žrtvama požara daje kisik preko maske za lice kako bi suzbili učinke ugljičnog monoksida, otrovnog plina koji često nastaje u požarima. U odjelu za hitnu medicinsku pomoć liječnici i medicinske sestre provjeravaju da li osoba dobro diše, traže druge po život opasne ozljede i počinju s liječenjem u smislu nadoknade izgubljene tekućine i sprječavanja infekcije. Katkada se za liječenje teških opeklina rabi liječenje kisikom pod tlakom pri čemu se bolesnik smješta u posebnu komoru s kisikom pod povećanim tlakom (hiperbarična komora). Međutim, ono mora započeti unutar 24 sata od nastanka opekline i nije široko raspoloživo.

Ako su dišni putovi i pluća ozlijeđeni u požaru, u ždrijelo se mora staviti cijev da se omogući disanje. Odluka o postavljanju cijevi (intubaciji) ovisi o čimbenicima kao što je brzina disanja; prebrzo ili presporo disanje onemogućuje da se pluća ispune s dovoljno zraka i da se u krv prenese dovoljno kisika. Cijev može biti potrebna kada je neposredno ozlijeđeno lice ili kada otok u ždrijelu ugrožava disanje. Katkada se cijev stavi kada liječnik posumnja na oštećenje prije nego što je ono očito—npr. kada je osoba bila izložena vrsti požara koji bi mogao oštetiti dišni put (naročito požaru u zatvorenom prostoru ili eksploziji), kada se u nosu ili ustima nađe čađa ili kada su spržene nosne dlačice. Ako je disanje normalno, jedino što može biti potrebno je kisik koji se daje preko lične maske.

Nakon što se opečeno mjesto očisti, često se primjenjuje antibiotska krema ili mast te pokrije sterilnim zavojima. Zavoji se obično mijenjaju dva do tri puta na dan. Kako su opsežne opekline naročito osjetljive na teške infekcije, antibiotike se može dati intravenski. Može se dati i dopunska doza cjepiva protiv tetanusa što ovisi o prethodnom cijepljenju osobe.

Opsežne opekline mogu dovesti do po život opasnog gubitka tekućine. Zbog toga se tekućina daje intravenski da bi se nadoknadilo taj gubitak. Duboke opekline mogu uzrokovati mioglobulinuriju, stanje pri kojem se bjelančevina mioglobulin otpušta iz oštećenih mišića i oštećuje bubrege. Ukoliko se ne nadoknadi dovoljno tekućine može doći do zatajenja bubrega.

Na opečenoj koži nastaje debela, korasta površina koja se zove krasta, a može se zategnuti i smanjiti dotok krvi u to područje. Smanjeni dotok krvi može biti opasan ako opeklina potpuno okružuje ruku ili nogu. Može biti potrebno da liječnik prereže krastu te olakša pritisak na zdravo tkivo ispod njega.

Čak i duboka opeklina može zacijeliti sama od sebe, ako je područje malo (ne veće od površine jedne kune) i ako se drži potpuno čistim. Međutim, ako je dermis ispod opekline jako oštećen, obično je potreban kožni presadak da se pokrije opečeno područje. Kožni presadak je komadić zdrave kože koji se uzme iz neopaljenih dijelova tijela žrtve (autografti) ili od druge žive ili mrtve osobe (alografti) ili od druge vrste (ksenografti)—obično od svinje, jer je njena koža slična ljudskoj. Autografti su trajni, ali kožni presatci od drugih osoba ili životinja su privremeni, zaštićujući područje dok se tijelo samo ne izliječi, a ono ih odbacuje nakon 10 do 14 dana.

Obično je potrebna fizikalna ili radna terapija da bi se ožiljkavanje svelo na najmanju moguću mjeru i da se zadrži što je moguće više funkciju opečenih područja. Što je prije moguće primijene se udlage da održe zglobove ispruženima da mišići i koža ne postanu zategnuti i skraćeni. Udlage se ostavljaju na mjestu sve dok područje nije pretežno izliječeno.

Prije nego se koža presadi vrši se fizikalna terapija zahvaćenih zglobova kako bi se povećala sposobnost njihova pokretanja u odnosu na normalni raspon pokreta. Nakon postavljanja presatka liječnik obično imobilizira područje 510 dana da zaštiti presadak prije nego se opet počne s fizikalnom terapijom.

Opečene osobe moraju uzimati dovoljnu količinu kalorija i prehrambenih tvari da bi opekline zacijelile. Oni koji ne mogu dovoljno jesti, mogu piti prehrambene dodatke ili ih primati sondom koja se stavi kroz nos u želudac (nazogastrična sonda). Ako crijeva ne rade zbog ozljede ili ponovljenih operacija, prehrambene tvari se može davati intravenski.

Kako teške opekline treba dugo liječiti, ponekad čak godinama, opečena osoba može pasti u tešku depresiju. Većina centara za opekline pruža svojim bolesnicima psihološku potporu angažiranjem socijalnih radnika, psihijatara i drugog medicinskog osoblja.