Otrovanje

Otrovanje je štetni učinak koji se javlja kad se otrovnu tvar proguta, udahne ili dođe u dodir preko kože, očiju ili sluznica kao što su usta, rodnica ili penis.

Manje od 3000 kemikalija od više od 12 milijuna poznatih kemijskih spojeva uzrokuje najveći broj otrovanja nesretnim slučajem i namjernih otrovanja. Međutim, otrovna može biti gotovo svaka tvar ako se proguta u velikim količinama. Česti izvori otrovanja su lijekovi, proizvodi u kućanstvu, proizvodi u poljoprivredi, biljke, industrijske kemikalije i prehrambene tvari. Prepoznavanje otrova i točno procjenjivanje opasnosti ključni su za uspješno liječenje. Podaci o liječenju otrovanja različitim tvarima mogu se dobiti od najbližeg Centra za kontrolu otrovanja, čiji je telefonski broj naveden u lokalnom telefonskom imeniku ili se može dobiti od telefonske službe.

Otrovanje može biti nehotična nezgoda ili hotimični pokušaj ubojstva ili samoubojstva. Djeca, naročito u dobi ispod 3 godine, posebno su izložena otrovanju nesretnim slučajem, kao i starije osobe (zbog zbunjenosti glede uzimanja svojih lijekova), bolesnici u bolnici (zbog medicinskih pogrešaka) i industrijski radnici (zbog izloženosti otrovnim kemikalijama).

Simptomi

Simptomi otrovanja ovise o otrovu, progutanoj količini i nekim značajkama osobe koja ga je uzela. Neki otrovi nemaju jako djelovanje pa tek nakon dugotrajne izloženosti ili opetovanog gutanja velike količine nastaju problemi. Drugi su tako jaki da samo jedna kap na koži može uzrokovati teško oštećenje. Genetičko ustrojstvo može utjecati na to je li tvar otrovna za neku određenu osobu. Neke normalno neotrovne tvari otrovne su za ljude koji imaju određeno genetičko ustrojstvo. Dob može utjecati na to koliko se tvari mora progutati prije nego dođe do otrovanja. Na primjer, malo dijete može progutati veće količine paracetamola (acetaminofena) prije nego se otruje negoli što može odrasla osoba. Benzodiazepin (sedativ) može biti otrovan za stariju osobu u dozama koje čovjek srednje dobi može progutati bez problema.

Simptomi mogu biti neznatni, ali dosadni—kao što su svrbež, suha usta, zamagljen vid i bol—ili mogu biti ozbiljni—kao što je zbunjenost, koma, nenormalni srčani ritam, poteškoće pri disanju i jaka uzbuđenost. Neki otrovi izazivaju simptome kroz nekoliko sekundi, dok drugi tek nakon nekoliko sati ili čak dana. Neki otrovi izazivaju mali broj očitih simptoma sve dok trajno ne oštete funkciju vitalnih organa kao što su jetra ili bubrezi. Stoga, ima bezbroj simptoma koji su posljedica otrovanja, upravo kao i samih otrova.

TABLICA 286-1

Česti otrovi*

Proizvodi u kućanstvu i poljoprivredi

Alkohol (za utrljavanje)

Amonijak

Antifriz

Benzin

Boja koja sadrži olovo

Čistači odvoda

Dezodoransi

Depilatori

Deterdženti za pranje suđa

DDT

Gorivo (čvrsto konzervirano)

Herbicidi

Kuglice protiv komaraca

Lakovi

Lak za nokte i sredstvo za uklanjanje laka

Lužine

Ljepila i cementi, modeli aviona

Ljepila za nokte, kozmetička

Otapala za boje (mineralni špirit, terpentin)

Parfemi, kolonjske vode, losioni nakon brijanja

Pesticidi (otrovi protiv mrava, štakora i žohara)

Petrolej

Sredstva za čišćenje zahodske školjke

Sredstva za izbjeljivanje, klor

Šamponi

Tekućine za čišćenje

Vodice za usta

Lijekovi

Svaki lijek uzet u velikim količinama

Biljke

Difenbahija

Beladona

Digitalis (kukuta)

Lukovice narcise

Naprstak (Tsuga mertensiana)

Industrijske kemikalije

Arsen

Otapala

Sirup divlje višnje (cijanid)

Strihnin

Živa

Prehrambene tvari

Alkoholna pića (etanol)

Pripravci za nadoknadu željeza

Neke gljive

Zagađena hrana (otrovanje hranom)

Drugo

Ugljični monoksid (ispušni automobilski plinovi, plin iz ugljena, plin iz peći, močvarni plin)

* Gotovo bilo koja tvar ako se proguta u velikim količinama može biti otrovna. Za nove tvari treba zvati Centar za kontrolu otrovanja.

Dijagnoza i liječenje

Nakon što nazovu Centar za kontrolu otrovanja, članovi obitelji ili suradnici žrtve otrovanja mogu započeti s prvom pomoći dok čekaju na profesionalnu pomoć. Oni trebaju odrediti diše li žrtva, ima li srčane otkucaje te trebaju započeti, ako je potrebno, srčanoplućno oživljavanje (CPR). Budući da je liječenje najuspješnije kad je otrov poznat, posude i uzorke povraćenog sadržaja treba sačuvati i dati liječniku.

Kad otrov nije poznat, liječnici nastoje utvrditi o kojem se otrovu radi laboratorijskim pretragama. Pretraga krvi može pomoći, ali je obično od veće pomoći uzorak mokraće. Liječnici mogu isisavanjem ukloniti materijal iz želuca i poslati ga u laboratorij na analizu i prepoznavanje.

Kad je osoba progutala otrov, treba odmah izazvati povraćanje osim ako otrov može izazvati daljnje oštećenje, ako ga se povrati. Primjeri tvari koje se ne bi smjele povratiti su oštri predmeti, naftni proizvodi, lužina i kiseline. Ako je osoba jako pospana, bez svijesti ili ima epi napadaje, povraćanje se ne bi smjelo izazvati jer se osoba može ugušiti. Za izazivanje povraćanja obično se uzima sirup ipekakuane; upute o doziranju su tiskane na naljepnici boce. Ako nema ipekakuane, može se upotrijebiti voda s otopljenim sapunom.

U bolnici, medicinsko osoblje rabi svoje tehnike čišćenja želuca. Oni mogu ispumpati želudac uvlačenjem cijevi kroz usta ili nos u želudac te ga isprati vodom (lavaža želuca). Mogu kroz želučanu sondu dati aktivni ugljen ili ga bolesnik može progutati. Taj se spoj veže sa značajnom količinom otrova sprječavajući njegovu apsorpciju u krvotok.

Svakoga tko je bio izložen otrovnom plinu treba ukloniti s tog mjesta što je brže moguće, najbolje na svježi zrak. Čim stigne osoblje hitne medicinske službe obično žrtvi daje kisik.

Kod izljeva kemikalija treba svu zagađenu odjeću, uključujući cipele i čarape, odmah ukloniti. Kožu treba pomno oprati, a ako su bile izložene oči, isplahnuti ih vodom. Spasitelji moraju biti oprezni da sami ne dođu u dodir s kemikalijom i tako se kontaminiraju.

Jednom kad se otrov apsorbira kroz želučanocrijevni sustav, kožu ili pluća, brzo se širi po tijelu. Konačno jetra većinu otrova detoksicira (pretvori u neotrovni oblik) ili se izluče mokraćom. Liječnici nastoje ubrzati detoksikaciju i uklanjanje otrova, dok istodobno nastoje poništiti njihove otrovne učinke.

Tekućine se daju intravenski kako bi žrtva imala dostatnu količinu tekućine i održala proizvodnju mokraće. Tim se tekućinama mogu dodati blage kiseline ili lužine da se poveća količina otrova koja se izlučuje mokraćom. Kemikalije koje se vežu na neke otrove, naročito teški metali, kao što je olovo, mogu se dati intravenski da neutraliziraju i uklone otrov. Za uklanjanje otrova koji se ne mogu lako neutralizirati ili ukloniti iz krvi, može biti potrebna dijaliza.

Ako postoji specifični antidot (protuotrov) daje se što je moguće brže. Primjeri su antidigoksinska protutijela pri predoziranju digoksina i lijek nalokson kod predoziranja morfijem ili heroinom.

Otrovanje često zahtijeva dodatno liječenje što ovisi o simptomima i progutanoj tvari. Ako se disanje zaustavi može zatrebati respirator, kao što se može dogoditi nakon predoziranja morfijem, heroinom ili barbituratima. Mozak često otekne nakon otrovanja sedativima, ugljičnim monoksidom, olovom ili drugim kemikalijama koje potiskuju (deprimiraju) živčani sustav. Lijekovi koji se daju u cilju smanjenja oticanja (edema) uključuju kortikosteroide i manitol. Otrovanje može prouzročiti zatajenje bubrega, koje može biti tako teško da zahtijeva dijalizu.