Utapanje

Utapanje je stanje teške oskudice kisika (davljenje) što ga uzrokuje boravak ispod vode dulje vrijeme, ali koje ne dovodi do smrti.

Ostajanje ispod vode dulje vremena vodi do teškog nedostatka kisika u krvi. Grkljan, prvi dio dišnih putova, upada u jaki grč što onemogućuje prolaz zraka. Konačno, voda ulazi pokraj grkljana i puni pluća. Kad se pluća napune vodom ne mogu prenositi kisik u krv. Neka područja pluća splasnu (ostanu bez zraka), te na taj način dodatno smanjuju sposobnost pluća da krv opskrbe kisikom.

Refleks ronjenja, prvi prepoznati refleks u morskih sisavaca, omogućuje ljudima preživljenje nakon dugog boravka u hladnoj vodi. Utjecaj hladne vode na pluća potiče taj refleks koji usporava srčani rad i preusmjeruje krvotok iz šaka, stopala i crijeva u srce i mozak, pomažući tako da se sačuvaju važni organi za život. Nadalje, hladna voda ohlađuje tjelesna tkiva. Kako je hladnim tkivima potrebno manje kisika nego toplim tkivima vrijeme preživljavanja ispod vode može se produžiti.

Utapanje može teško oštetiti pluća pa stoga i disanje—što smanjuje količinu kisika dopremljenog vitalnim organima—što predstavlja najveći problem danima nakon tog događaja. Utapanje može promijeniti volumen i sadržaj krvi. Slana voda u plućima navlači tekućinu iz plućnih krvnih žila; slatka voda oštećuje pluća i tako omogućuje tekućini da prolazi u pluća iz krvotoka. Udisanje slatke vode može također povećati volumen krvi i uzrokovati kemijsku neravnotežu i razaranje crvenih krvnih stanica.

Liječenje

Ključni čimbenici koji utječu na izglede preživljenja bez trajnog oštećenja mozga, srca i pluća su: trajanje utapanja, temperatura vode, dob žrtve (u djece je refleks ronjenja aktivniji) i brzina oživljavanja. Preživljenje ovisi o brzom uspostavljanju disanja i plućne funkcije tako da kisik može dospjeti u organe važne za život.

Ako žrtva ne diše treba odmah započeti oživljavanjem ustanausta, ako je potrebno, u vodi. Ako se otkucaji srca ne čuju treba započeti s mjerama oživljavanja (srčanoplućno oživljavanje).

Budući da je refleks ronjenja mogao smanjiti potrebu za kisikom tijekom utapanja treba pokušati žrtvu oživjeti snažnim pokušajima oživljavanja, čak i kad je žrtva ispod vode provela više od jedan sat.

Žrtvu se smjesti s glavom niže od stopala tako da se voda može cijediti. Iz usta unesrećene osobe treba ukloniti sve strane tvari (npr. pijesak, lišće) koje začepljuju gornje dišne putove. Ako je voda hladna žrtva može imati nisku temperaturu tijela (hipotermija) što zahtijeva liječenje .

Sve žrtve utapanja treba smjestiti u bolnicu. Mjere oživljavanja treba nastaviti tijekom prijevoza u bolnicu. Smještaj u bolnicu je potreban čak i ako osoba dođe svijesti jer se učinci manjka kisika ne moraju odmah javiti. Osobu treba pomno nadzirati kako bi se čim problem nastane, odmah moglo poduzeti odgovarajuće liječenje.

U bolnici se liječenje u početku usredotočuje na intezivnu skrb pluća kako bi se osiguralo dovoljno kisika u krvi. Nekim je ljudima potrebna samo maska za lice da dobiju dodatni kisik; drugima je potreban mehanički (strojni) ventilator. Često se rabi respirator da se ponovno napušu splasnuti dijelovi pluća. Lijekovi se daju da se spriječi stezanje (spazam) dišnih putova. U sklopu liječenja mogu se primijeniti intravenske otopine da se uspostavi kemijska ravnoteža krvi, kortikosteroidi za smanjivanje upalne reakcije u plućima, te antibiotici radi liječenja infekcije. Mogu biti potrebne i transfuzije krvi kako bi se nadomjestile razorene crvene krvne stanice. U nekim slučajevima može biti potrebno liječenje kisikom u komori pod visokim tlakom (hiperbarična komora). Premda se mogu poduzeti različiti zahvati da se smanji oštećenje mozga, u nekih ljudi ipak zaostaje trajno oštećenje mozga.