Otrovanje olovom

Otrovanje olovom najčešće je kronični poremećaj. Katkada se simptomi pojavljuju periodično. Oštećenja, kao što je mentalno u djeteta ili progresivno zatajenje bubrega u odraslih, mogu biti stalna.

Rizik od pojave simptoma prilikom otrovanja povećava se kako raste koncentracija olova u krvi. U slučaju visoke koncentracije olova u krvi postoji veliki rizik od oštećenja mozga. Trajno povišena koncentracija olova u krvi, ali u manjoj mjeri, povećava rizik za nastanak mentalne retardacije.

Simptomi

Karakteristični simptomi u odraslih razvijaju se nakon nekoliko tjedana ili duže, a čine ih: promjena osobnosti, glavobolja, metalni okus u ustima, gubitak apetita, grčevita bol u trbuhu praćena povraćanjem i zatvorom stolice. Oštećenje mozga je vrlo rijetko u odraslih.

U male djece simptomi se javljaju nakon nekoliko tjedana uznemirenosti i smanjene aktivnosti za igru. Nakon toga unutar 1 do 5 dana naglo može doći do pojave teških simptoma i njihovog pogoršanja, npr. do trajnog snažnog povraćanja, nekoordiniranog hoda, konvulzija, smetenosti, pospanosti i na kraju nekontroliranih konvulzija i kome. Simptomi oštećenja mozga većinom su posljedica njegova otoka (edema). U djece i odraslih može se razviti anemija. Neki simptomi mogu spontano nestati u slučaju da prestane izlaganje olovu, a drugi se mogu pogoršati ako se izlaganje nastavi. U slučaju prestanka izlaganja olovu neće nestati svi rizici koji dovode do oštećenja mozga tako da je liječenje i dalje potrebno.

Dijagnoza

U većini slučajeva otrovanje olovom dijagnosticira se rutinskim pregledima djece u koje postoji najveći rizik za otrovanje, npr. u djece koja žive u starim kućama u kojima dolazi do skidanja boje koja sadrži olovo. Liječnik može prepoznati simptome otrovanja i izvršiti test kojim određuje koncentraciju olova u krvi. Mjerenje količine olova u mokraći također može potvrditi dijagnozu. Početna dijagnoza se može potvrditi i pregledom koštane srži, te rendgenskom slikom trbuha i dugih kostiju.

Liječenje

Najvažniji dio liječenja je odmah ukloniti olovo iz djetetove okoline.

U djece s teškim simptomima liječenje se najčešće mora započeti prije dobivenih nalaza koji potvrđuju dijagnozu. Nakupljeno olovo iz tijela vrlo je teško odstraniti. Svi postupci za odstranjenje olova zahtijevaju vremena i moraju se pažljivo nadzirati, premda i tada mogu izazvati brojne posljedice. Sukcimer, koji se daje na usta, veže olovo i pomaže u njegovom rastapanju u tjelesnim tekućinama tako da se može izlučiti mokraćom. Učestale nuspojave kod primjene sukcimera su: osip, mučnina, povraćanje, proljev, gubitak apetita, metalni okus u ustima, poremećaji u krvnoj slici i jetrenoj funkciji (razini transaminaza).

Potrebna je hitna hospitalizacija kada je koncentracija olova u krvi toliko visoka da je moguće oštećenje mozga. Dimerkaprol i EDTA (kalcijev edetat) primjenjuju se u seriji injekcija. Liječenje traje 5 do 7 dana da bi se izbjeglo smanjenje tjelesnih zaliha i drugih esencijalnih metala kao što je cink. Bolesniku se daje tekućina intravenski da se izbjegne povraćanje koje često uzrokuje dimerkaprol. Katkada se liječenje mora ponoviti nakon određenog mirnog razdoblja.

Nakon liječenja prestaje se s davanjem tih lijekova, no koncentracija olova u krvi obično ponovno raste i to na račun olova koje je pohranjeno u tjelesnim stanicama i otuda prelazi u krv. Penicilamin, koji se daje na usta, može pomoći da se odstrani to olovo, ako se uključi u terapiju dva dana nakon primjene EDTA. EDTA nakon koje slijedi primjena penicilamina smanjuje vrijeme izloženosti mozga u razvoju prekomjernoj količini olova i time može pomoći djeci s visokom koncentracijom olova u krvi. Pripravci za nadomjestak željeza, cinka i bakra primjenjuju se kao bi se kompenziralo smanjenje tih metala za vrijeme dugotrajnog liječenja penicilaminom.

Nuspojave EDTA najčešće su posljedica smanjenja cinka, a odnose se na oštećenje bubrega, visoku koncentraciju kalcija u krvi, povišenu tjelesnu temperaturu i proljev. Oštećenje bubrega koje nastaje pri visokim dozama lijeka najčešće je privremeno. Penicilamin može uzrokovati osip, pojavu bjelančevina u mokraći i mali broj leukocita u krvi. Sve su te reakcije privremene ako se naglo prekine uzimanje penicilamina. Dimerkaprol može dovesti do razaranja eritrocita (hemolize).

Niti jedan od ovih lijekova ne smije se primijeniti preventivno, npr. u ljudi koji su izloženi visokim koncentracijama olova, jer oni mogu povećati apsorpciju olova. Kod takvih ljudi potrebno je smanjiti njihovu izloženost olovu. U slučaju kad dijete ima razinu olova od 10 μg/dl ili višu, mora se smanjiti njegova izloženost olovu.