Sindrom nepažnje

Sindrom nepažnje je slabo i kratkotrajno trajanje pažnje uz impulzivnost neprimjerenu dobi djeteta sa ili bez hiperaktivnosti.

Procjenjuje se da sindrom nepažnje zahvaća 5% do 10% školske djece i dijagnosticira se 10 puta češće kod muške nego kod ženske djece. Mnogi znakovi sindroma nepažnje se primjećuju prije dobi od 4 godine, a jasni su prije 7 godine, no ne moraju imati značajniji utjecaj na razvoj djeteta sve do viših razreda osnovne škole.

Poremećaj se obično nasljeđuje. Novija istraživanja ovog poremećaja upućuju na poremećaj u neurotransmitorima (tvari kojima se prenosi živčani impuls unutar mozga). Sindrom nepažnje je često provociran kućnim ili školskim okolišem.

Simptomi

Sindrom nepažnje je prvenstveno poremećaj održavanja pažnje, koncentracije i ustrajnosti. Dijete sa sindromom nepažnje može biti i impulzivno i pretjerano aktivno. Mnoga predškolska djeca sa sindromom nepažnje su nestrpljiva, imaju poteškoće u komunikaciji i lošije ponašanje. Tijekom kasnijeg djetinjstva, ova djeca često pomiču noge, imaju nemir u rukama, govore impulzivno, brzo zaboravljaju i neorganizirana su, premda najčešće nisu agresivna. Oko 20% djece sa sindromom nepažnje ima poteškoće učenja, a 90% ima poteškoće na fakultetu. Oko 40% je depresivno, nestrpljivo i negativistično u adolescentnoj dobi. Oko 60% mlađe djece ima ispade bijesa, a većina starije djece ima niski stupanj tolerantnosti frustracije. Nepažnja i popratni simptomi ostaju i u odrasloj dobi, dok se impulzivnost i hiperaktivnost povlače sa starijom dobi.

TABLICA 257-5

Simptomi sindroma nepažnje

Dijagnoza sindroma nepažnje postavlja se ako dijete učestalo ima najmanje 8 od 14 slijedećih simptoma:

• Nemir ruku ili nogu ili vrpoljenje na sjedalici

• Ne sjedi na miru kada je to potrebno

• Podražaji sa strane lako odvlače pažnju

• Teško čeka na svoj red u igrama

• Odgovara prije završetka pitanja

• Teško slijedi upute drugih, premda su razumljive

• Teško održava pažnju u igri i aktivnostima

• Skače s jednog na drugi zadatak prije nego ih završi

• Teško se igra u tišini

• Često prekomjerno govori

• Često prekida ili upada u govor drugih

• Često djeluje da ne sluša što mu drugi govore

• Često gube stvari neophodne za određenu aktivnost ili školu

• Često započinju fizički opasne aktivnosti, bez razmišljanja o mogućim posljedicama

Dijagnoza

Dijagnoza se postavlja na temelju broja, učestalosti i težine simptoma. Često se dijagnoza teško postavlja, jer ovisi o promatraču. Postavljanje dijagnoze dodatno otežava raznolikost simptomatologije. Nasuprot tome djeca bez poremećaja mogu imati jedan ili nekoliko simptoma.

Liječenje i prognoza

Psihostimulansi su najučinkovitija terapija. Bihevioralna terapija koju provodi psiholog često se primjenjuje zajedno s lijekovima. Roditelji moraju usvojiti određeni način (obrazac) ponašanja, rutinu kojom olakšavaju djetetovo okružje. U slučajevima kada dijete nije preagresivno i dolazi iz stabilne obitelji dostatna je samo terapija lijekovima.

Metilfenidat je najčešće korišten lijek, koji se pokazao učinkovitiji nego antidepresivi, kofein i drugi psihostimulansi i uzrokuje manje nuspojava nego dekstroamfetamin. Uobičajene nuspojave metilfenidata su poremećaji spavanja (nesanica) i smanjenje apetita, a rjeđe su depresija ili žalost, glavobolja, bol u trbuhu i povišen krvni tlak.

Djeca sa sindromom nepažnje u načelu nemaju druge poremećaje. Problemi u adolescenciji i odrasloj dobi uključuju poteškoće na fakultetu, nisku razinu samopouzdanja, anksioznost, depresiju i poteškoće u socijalnoj adaptaciji. Izgleda da se ljudi s sindromom nepažnje lakše adaptiraju na posao nego na situaciju u školi. Ako se ovaj sindrom ne liječi, postoji povećana incidencija alkoholizma i narkomanije u odrasloj dobi u odnosu na opću populaciju.